Autizam- neobičan, težak i srodan svima nama

U atmosferi umirujuće plave boje – simbola autizma, uz takvu rasvjetu, balone i orhideje, sinoć su svi prisutni u galeriji Buća postali mnogo svjesniji problematike složenog razvojnog poremećaja kod djece koji ometa normalan razvoj socijalnih i komunikacionih vještina. To je i bio cilj NVO “Evropski dom”, koja je u saradnji sa JU Muzej i galerija Tivat priredila tribinu  “Obrazovanje djece sa poremecajima iz autističnog spektra” obilježavajući Svjetski dan svjesnosti o autizmu.
Nakon što je predsjednica Evropskog doma, Marijana Mišić Škanata, pozdravila učesnike i mnogobrojne zainteresovane goste, Marija Cimbaljević, dipl. defektološkinja-oligofrenološkinja je primjetila da država pruža podršku ovoj djeci samo u pogledu zakona, propisa u uredbi a u praksi je to drugačije, pa je rad u oragnizacijama poput Evropskog doma koje okupljaju roditelje za podršku ovoj djeci, od velikog značaja. Cimbaljević je govorila o riziko faktorima neurorazvojnog poremećaja, njegovoj ranoj dijagnostici, intervenciji i procesu uključivanja u obrazovni proces, koji ne bi smio biti rigidan:

” Mora biti prilagodljiv i da bude data mogućnost defektologu da izabere metode, tehnike i oblike rada i to one što će prijati djetetu. Tradicionalni oblici nastave u našoj struci su bili takvi da se nije dovoljno vodilo računa o emocijama djece i zato su rezultati bili lošiji . Uspjeh djece u obrazovnom procesu zavisi od više faktora : roditelj, defektolog, nastavnik- učitelj , grupa – odjeljenje, senzibilnost roditelja ostale djece.” 

Bojana Kastratović Frankelli, dipl. defektološkinja- somatopedkinja, koja u OŠ “Ilija Kišić”u Zelenici radi sa djecom sa pervazivnim smetnjama i sa umjerenom mentalnom ometenošću, upoznala je prisutne na tribini da ova ustanova još od 1976. ima specijalna, integrisana odjeljenja za djecu sa posebnim potrebama, da ima senzornu sobu a posljednjih 7 godina ima i odjeljenja za djecu sa problemima iz autističnog spektra. OŠ “Ilija Kišić” trenutno ima 12 takvih učenika, podjeljenih u tri grupe a u svakoj radi po jedan defektolog i asistent, dok je 15 djaka uključeno u inkluzivan proces, kaže Kastratović- Frankeli:  ” Defektolozi koji rade kod nas su različitog usmjerenja što se pokazalo veoma korisnim u radu sa ovom djecom.  Od oligofreneologa, somatopeda, surdologa do logopeda i taj tim stručnjaka daje najkvalitetniji tretman”.

Pedagoškinja OŠ “Drago Milović”, Ljiljana Matijević, je konstatovala da dok u zapadnim zemljama Evrope sa četiri djeteta sa ovim problemima rade dva stručnjaka, u našoj školi na 30 učenika ide jedan nastavnik i samo ponekad jedan asistent. Ona je dodala da je u etiologiji bolesti važan genetski faktor, da se djeca radjaju sa autizmom, da su neprovjerena povezivanja vakcinacije i ovog razvojnog poremećaja i ukazala na značaj njegovog ranog otkrivanja i stručnog tretiranja, kao i na pojavu zanemarivanja zdrave djece u porodici koja ima oboljelo dijete:

“Ti su roditelji umorni jer i oni trebaju neki predah, neki svoj život, pa su žrtve često njihova zdrava djeca . Ne postojeadekvatne ustanove, društvo se nije pobrinulo da tim roditeljima omogući da imaju vrijeme za sebe. Ne možemo od djece sa autizmom očekivati da budu savršeni, visoke aspiracije roditelja umore djecu . Roditelji treba da budu realni, da ih puste da žive i rade u skladu sa svojim mogućnostima i kapacitetima, i tako sigurno neće pogrešiti”.

Svoja iskustva i tešku borbu sa životnim i obrazovnim problemima koje ima sa autističnim djetetom prenjela je Olivera Kapičić a zaključak dobro posjećene tribine u Tivtu  je da je autizam mnogo više od onoga što mislimo da o njemu znamo. Istovremeno je i nevidljiv i prepoznatljiv, neobičan, težak i srodan svima nama.