BESKUĆA

Ostaje zabilježena priča da seljak Strpa prezimena Beskuća 1660. godine dolazi u Prčanj kao beskućnik. Njegov unuk je, pak, već mletački ,,conte“. Istina je da je palača nekadašnje obitelji Beskuća, s najljepšim pročeljem u Prčanju, podignuta pred kraj XVIII. stoljeća. Pročelje s belvederom i balkonom izrađen je od fino tesanoga korčulanskoga kamena. Kako se navodi, domaćin ove palače je, kada je dobio titulu konta, naredio da se s balkona na ulicu bacaju dukati u znak veselja. Seljaci u Mrčevcu pričaju da je Beskuća, koji je tamo imao veliki posjed, bio jako bogat i da je imao 99 kuća što u Boki, što u Italiji. Htio je, navodno, podići i stotu da bi se prozvao Stokuća. Istina je to da je ova obitelj u XVIII. stoljeću imala svoju trgovačku kuću u Mlecima i Carigradu. U Veroni je imala svoj feud zvan Quaderni.
Notarski spis od 22. siječnja 1680. otkriva da su Đuru (Zorzi) Petra Beskuću iz Prčanja njegovi ortaci , Turci iz Herceg-Novoga, Mahmut Kasumović (Cassumovich) i izvjesni Saračić (Saracich) dužni iznos od 17 cekina na ime zarade od ukupnih 114 cekina koje im je on povjerio radi zajedničkoga trgovačkoga posla.
Beskuće su stjecali novac na razne načine. Primjerice, u arhivskom spisu od 29. kolovoza 1748. godine nalazi se podatak da je Đuro ( Zorzi) Beskuća sa svojim ortakom sudjelovao u kupovini 550 grla sitne stoke. Kupovali su je u Njegušima i Ozrinićima.
Godine 1776. Beskuće su u Kotoru podigli veliku zgradu u kojoj su se nekoć nalazili uredi Sreskoga i Okružnoga suda. U njoj se u to doba odvijao vrlo živ i raskošan društveni život u vidu zabava i gala večera za zapovjednike brodova raznih zemalja i ,,internacionalnu gospodu“. Danas je ta zgrada pusta. Zastajkujemo često pred velebnim gotičkim portalom na palači Beskuća, koja je inače jednostavnih linija. Zaključak se nameće da je portal u nju možda prenesen s palače neke osiromašene obitelji Bizanti, koju je zgrada Beskuća zahvatila tijekom gradnje. Članovi obitelji Beskuća bavili su se pomorstvom i trgovinom. Od 1. svibnja 1798. do početka 1799. godine prčanjski trgovci- konte Anton Beskuća i konte Mato Beskuća (zajedno s drugim konteima i trgovcima iz kuća Verona, Lazari, Florio, Luković i Đurović) prodali su u Veneciji 370 tona grčkoga (moriotto) i crnogorskoga sira (morlacco) u vrijednosti od 100 000 dukata.
Nezaobilazan podatak u svezi s kućom Beskuće u Kotoru i u Tivtu je svjedočenje od 11. veljače 1794. godine, u kojemu Nikola Foretić iz Korčule izjavljuje kod notara da je od konta Joza Beskuće dobio novac za materijal koji mu je isporučen za izgradnju kuće preko puta palače ,,plemenite gospode konta braće Bizanti“, kao i za kuću u Tivtu (…per le fabbriche della casa in faccia all’ palazzo dei nobili signori fratelli Bisanti in questa città, quanto per il Teodo…)
Devedesetih godina XVIII. stoljeća Jozo konte Beskuća imao je posjed na teritoriju današnjega Gornjeg Seljanova, kojega je otkupio, kako se čini, krajem XVIII. stoljeća od obitelji Jakonja. Izgleda da je pretendirao na granične dijelove imanja Drago, odnosno imanja Verona na primorskom dijelu Seljanova. Obitelj Verona je otkupila posjed Drago 12. rujna 1791. godine. 1792. godine nastao je spor između dvojice posjednika, Toma (Tommaso) Verone i Joza Beskuće oko zemlje i puta koji je riješen intervencijom dvojice vještaka, Radalija i Mingonija, koji su ovaj spor riješili definiranjem i obilježavanjem općinskoga puta. Riječ je o zemlji i putu na lokalitetu Cipovo (Zipovo) čiji je naziv sačuvan do danas.
Dokument iz 1793. godine svjedoči da je konte Jozo Beskuća tri godine ranije Jozu Đurovom Pera Goluba iz Crnog Plata priložio 60 talira gotovog novca radi zajedničkog trgovačkog posla (negozio parziario) u Tivtu, tj. za otvaranje trgovačke radnje (bottega) Joza Beskuće. Jozo Đurov Golub je, uz pristanak svojih sinova, prihvatio poslovnu suradnju, ali je kasnije došlo do nekog spora među navedenim trgovačkim partnerima.
Poznato je da je obitelj Beskuća imala kuću u Mrčevcu i da su njezini tragovi (zidovi i kule?) postojali do prije, možda, pola stoljeća. Nalazila se u Mrčevcu koji je u to doba pripadao Kotoru (Marcevaz di Cattaro). U samoj kući bio je mlin za mljevenje maslina i bila je okružena dvorištem. Sa svih strana okruživalo ju je imanje Beskuće u Dumidranu, površine 45 dana oranja. Naime, Marija kći pok. Petra Spadone, udovica Joza Beskuće, nastanjena u Prčanju, 1881. godine je uzela kredit od Anta Žige, pomorskoga kapetana iz Stoliva uz kamatu od 10 % za godinu dana, kolika je bila trajnost ugovora o kreditu (Convenzione di debito con ipoteca)- od 8. travnja 1881. do 8. travnja 1882. godine. Hipoteka je stavljena na kuću i magazin u Mrčevcu te na svu zemlju u Dumidranu: posjedu u Mrčevcu je s istočne i zapadne strane bio potok, sa sjevera imanja Vučura i Verone, a s juga cesta.
Marija Beskuća, udovica Joza Beskuće , 4. je studenoga 1881. godine (možda u cilju vraćanja duga) prodala Peru Iva Sindika, poljodjelcu iz Tivta, zemlju Velja Peča sa stablom masline u Mrčevcu; zemljište je površine ,,dva dana oranja“ i nalazi se između ceste s istočne strane, Mata Marovića i potoka sa zapadne, potoka sa sjeverne i Mata Marovića i Stijepa Ucevicha(?) s južne strane. Cijena zemljišta bila je 80 austrijskih fjorina (valuta austriaca). Udovica Marija Beskuća iz Prčanja (civile, domiciliata in Perzagno) istoga toga dana prodaje poljodjelcu iz Tivta, Antu pok. Nika Golubu, pašnjak pod stablima maslina naziva Kukuljina, koji se nalazi u Mrčevcu između ceste s istočne, Mata Živaljevića sa zapadne, Joza Perova Marovića i državne zemlje s južne i zemlje kupca Goluba sa sjeverne strane. Pri prodaji ovoga zemljišta čija je cijena bila 60 austrijskih fjorina, postavljeni su i neki uvjeti.
Godine 1868. Jozo Beskuća, u to vrijeme kapetan austrijskoga Lloyda, prodao je Ivu pok. Boža Sindiku neobrađeni teren Vrijes na lokalitetu Dumidran u Mrčevcu, veličine 1375 klaftera ili ,,dobrih tri dana oranja“. Sa sjeverne strane bio je beneficij kanonika kotorske katedrale don Tripuna Oparenovića, s južne posjed Paola Verone, s istoka cesta, a sa zapada potok.
Može biti neobičan podatak da je Frano Beskuća umro u Donjoj Lastvi 31. srpnja 1879. godine, a Beskuće nisu kupovale zemlju na tom lokalitetu. Poznato je, međutim, da danas u Donjoj Lastvi postoji kuća i posjed bivše plemićke obitelji Jakonja. Kada je Frano Jakonja umro, među njegovim nasljednicima je i osamdesetogodišnji Frano Beskuća, brat Roze, udovice Frana Jakonje, koji je poslije zetove smrti ostao živjeti u istoj kući sa svojom sestrom i Jozicom Zmajević, koja je također bila jedna od nasljednica pok. Frana Jakonje. Tu kuću, magazin i još jednu kuću s uzanim komadom zemljišta i vrtom uz obje kuće zbog dugova je prodao Jozo Zmajević još prije 1876. godine.

 

Anita Mažibradić- “Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara”, Donja Lastva 2015.

(projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostavrivanje prava manjina Crne Gore)