alt

BOBOVAC I VANZEMALJCI

Piše: Mašo Čekić

 

Tog jutra, kao staklo prozračno i vedro nebo, zaparala je munja!

Samo nekoliko sekundi kasnije, druga, a za njom još nekoliko. Munje su zaigrale kolo nad Zalivom Velike rijeke.

Gotovo skamenjeni, dolje u polju, ljudi su gledali neke čudne, velike, srebrne ptice i za njima vatreni trag. Zemlja se tresla, stabla povijala grane, a more je, kao za najjačih bura, potjeralo valove niz plodnu ravnicu Bobovišta.

Sve je trajalo kratko, a srebrne ptice nestadoše u moru.

Bobovištem je zavladala tišina.

Sunce je ponovo zagospodarilo poljem. Život se, sa strahom i pogledom u nebo i more, vraćao na ulicama grada Bobovca.

Trebaće nekoliko dana da se iz grada uklone nanosi mulja i zemlje, ostali iza valova.

–         Dobro smo prošli – govorili su stanovnici grada, čudeći se što nije bilo većih šteta. U luci, tek nekoliko jedara skliznulo je niz katarke brodova, a prazne bačve plutale su u blizini.

–         Dobro je, dobro – govorio je Knez okupljenom narodu, najavljujući slavlje u čast i zahvalnost bogovima.

U tom trenutku, ispred gradske kapije, pojaviše se neka čudna bića. Stasom su ličili na ljude, samo su znatno niži. Gotovo patuljci. Odjeveni u ista odijela, svima je nad glavom treperila čudna svjetlost u obliku kruga. Nijesu govorili, a sporazumijevali su se  zviždanjem, bolje reći, nekim čudnim zvucima.

Narod se umiri.

Majke prigrliše djecu dajući im znak da ćute.

Knez se pribra i pođe došljacima u susret. Čim se primakao, uhvatio se za grudi i pao na koljena. Neka sila ili magija nije mu dala dalje.

Došljacima se ne može prići, a domaćini im nijesu ni potrebni – shvatili su ubrzo.

Bobovac, stari trgovački grad, do kojeg su plovili brodovi iz najudaljenijih krajeva dovozeći robu, a sa njom bogatstvo i blagostanje, snašla je velika nevolja.

Strah je prorijedio gužve na rivi. Domaći ljudi su sve rijeđe izlazili iz kuća. I brodova je bilo sve manje.

– Brodovi dođu do ulaza u Veliku rijeku ali pasaju dalje, ne ulaze – javili su Luštičani.

Uskoro, više nije bilo razloga da se tu živi, da se ostane na svome, u gradu koji je nastao i trajao zahvaljujući trgovini. Došljaci su bili potpuno nezainteresovani za zajednički život, a život pored njih bio je nemoguć. Očigledno je bilo da jedva čekaju da Bobovac ostane samo njima. Istina, nijesu bili agresivni ali nijesu ni krili da im stanovnici smetaju.

Jednog jutra, ulicama Bobovca kretali su se samo patuljci u srebrnim odijelima. Domaćeg stanovništva više nije bilo. Gore, na kuli stražari još uvijek se viorio gradski barjak. Jedini znak nekadašnjeg života i slave.

Iseljeni narod, zaklon je potražio u brdima. Nije se znalo ko su i odakle su Došljaci. Što traže u Zalivu?.

Čim su brodovi prestali uplovljavati u luku, prorijedili su i karavni koji su robu nosili dalje, niz polje ili strmin stazama, gore uz brda.

Prošao je i poslednji.

Sada se u brdima živjelo od onoga što su davali polje i more, u strahu od svakog novog jutra.

Da umire djecu, stariji su pričali o slavnim danima Bobovca, najljepšeg grada za koji su znali.

– Bobovac će opet biti naš – šaputali su, pričajući o bogatim trgovcima, brojnim dućanima prepunim najfinije robe, trgovima i palatama, muzičarima i glumcima, vrtovima cvijeća i feštama. Često se igralo i pjevalo u slavu bogova, žetve, sjetve, dobrog posla ili novog broda. Daće bogovi, opet – govorio je Knez.

Vrijeme je prolazilo u strahu, neimaštini i molitvama.Dugo, predugo! 

U zoru jednog proljećnog jutra, Došljaci su se okupli na obali. Na glavama su nosili neke čudne, prozirne lopte. Jedan po jedan, ulazili su u more i nestajali ispod površine. Nad Bobovištem je zavladala tišina.

Muk.

Tek nekoliko ljudi bilo je u polju. Ukočeni, čekali su. Makar ptica da zacvrkuće.

Ništa.

Iznenada, iz zagrljaja mora uzdigle su se srebrne ptice i vinule prema nebu ostavljajući za sobom vatrene putove. Krenuše munje, zagrmi nebo, zatrese se zemlja!.

Ništa se nije vidjelo. Vatra, dim i neka čudna bijeličasta magla prekriše Bobovište.

Zemlja je još podrhtavala kada se magličasta zavjesa digla. Iz Zaliva se uzdizao dim, kao visoka cijev. Gori li Bobovac!?

Gdje je grad?

Ni nakon tri hiljade godina nema odgovora. Ruku na srce, niko ga ne traži.

Dolje je, u moru, prekriven debelim slojem mulja. Strašan zemljotres u more je povukao cijeli grad, livade i okolna polja!.

– Kalali su se dolovi u more! – vikao je narod sa okolnih brda.

Kalani dolovi, vremenom, postali su Kalardovo.

A zemljotresi, ko zna koliko ih je  bilo, gurnuli su ruševine Bobovca još dublje. Ostala je priča o velikom i značajnom gradu.

Uskrsne Bobovac, po nekada, na nekom slikarskom platnu, u pjesmi i priči.

I uvijek se sve završi pitanjem: Jesu li Bobovac pohodili i uništili vanzemaljci?