alt

BOKELJSKI KONJSKI OMNIBUS

Piše: Mašo Čekić    

 

          Godine 1891. godine u Kotoru je  osnovana „Bokeška plovidba“ sa ciljem da se bokeška mjesta povežu stalnom brodskom linijom. Bokeljima je bilo jasno da nešto sami moraju preduzeti, ako žele uspostavljanje javnog saobraćaja kroz Boku. Dugo i bezuspješno se čekala inicijativa državnih organa. Bilo je sve  očiglednije da Austrija ima prečeg posla.

Kapetan Jozo Radoničić i njegov rođak Filip Radoničić, osnivači kompanije „Bokeška plovidba“, kupuju tri manja putnička broda i uspostavljaju redovne brodske linije Herceg Novi – Kotor i Kotor – Herceg – Novi, povezujući bokeljska mjesta koja su imala izgrađena pristaništa. Za održavanje redovnog saobraćaja angažovana su dva broda dok je treći korišćen kao turističko – izletnički brod. Brodski putnički saobraćaj ubrzao je izgradnju novih mula, pa su, kroz nekoliko godina, brodovi stizali do većine mjesta.

                   Javni kopneni saobraćaj tada nije postojao, a putem uz obalu putovalo se pješke ili na konjima. Kočijama su putovali turisti, državni službenici i bogatiji građani koji su mogli platiti skupi prevoz. Do uvođenja brodskih linija Zalivom se saobraćalo barkama, vlastitim ili iznajmljenim, a barkariola je bilo u svim naseljima.

Stalni i jeftini kopneni prevoz bio je san Bokelja. Posebno se o tome razmišljalo u Kamenarima, gdje su putnici, koristeći cataru, sve češće stizali, pa se usložnjavao problem daljeg putovanja. Baš tih godina, u planovima koji su stizali iz Beča, ali i učestalim zahtjevima Bokelja, aktuelna je izgradnja ceste od Rosa, preko Tivta do Lepetana. A ta cesta, svakako će povećati broj putnika, time i problem daljeg putovanja. Kako do Herceg Novog?

                    Pred kraj XIX vijeka, godine 1899. grupa istomišljenika okupila se u Kamenarima i osnovala preduzeće koje će se baviti prevozom putnika.

Na osnivačkoj  skupštini akcionara preduzeće je nazvano „Bokeljski omnibus“. Mada je ideja rođena u Kamenarima, među osnivačima, akcionarima i članovima Skupštine i Uprave bili su ugledni ljudi iz cijele Boke: Risna, Bijele, Prčanja, Grblja, Kruševica, Jošice, Tivta, Baošića, Luštice i Kamenara odakle je bio i najveći broj akcionara.

U Statutu društva je zapisano da će „držati omnibus sa konjima za prenos osoba iz Kamenara u Herceg Novi i obratno, a čim se uredi put, i dalje kroz Boku s jedne i druge strane Zaljeva“.

                    Konjski omnibus prvi put je uveden u saobraćaj 1825. godine u Parizu, a izradio ga je poznati  proizvođač kočija Shillibeer. On se ubrzo seli za London i tamo 1829.godine  organizuje omnibusnu liniju. Engleski Parlament usvaja poseban Zakon o vuči kočija, a uskoro se omnibusi pojavljuju u Pragu, Liverpulu, Berlinu, Minhenu i više američkih gradova.

                   Baš u vrijeme osnivanja „Bokeljskog omnibusa“ u Pešti se uvodi električni tramvaj, pa taj grad rasprodaje konjske omnibuse koji su u peštanski gradski saobraćaj uvedeni  1832. godine.

„Bokeljski omnibus“ kupuje jedna veća kola i 12 konja.

Zaposleni su i radnici na omnibusu. Kao znak prepoznavanja, dobili su službene kape optočene žutim širitima. I hijerarhija je uvedena: jedan širit nosio je kočijaš, kondukter dva, a kontrolor tri širita.

Prva javna drumska saobraćajna linija u Boki je svečano otvorena.

Omnibus je primao do 25 putnika, a vukla su ga tri konja dok je četvrti, kao rezerva, pratio omnibus.

Izgledalo je da se na velika saobraćajna vrata Evrope ulazi u XX vijek. Na žalost, omnibus nije dočekao svoj prvi rođendan u Boki Kotorskoj.

Neuređena cesta i glomazna kola, skupo održavanje konja i troškovi zaposlenih iziskivali su dosta sredstava, a zarada od prodaje prevoznih karata bila je mala. Bokelji su i dalje birali jeftiniji prevoz barkama ili su išli pješke.

                     Nedugo nakon likvidacije „Bokeljskog omnibusa“ i rasprodaje imovine, jedan preduzetnik nabavlja novi, manji omnibus za deset putnika. Vukla su ga dva konja, a liniju koju je trasirao „Bokeljski omnibus“ održavao je gotovo četiri godine.

                  

                    Zanimljivo je da su na toj liniji saobraćali i prvi bokeljski autobusi 1908. godine koje je, u bokeljski drumski saobraćaj, uveo Luiđi Misoni iz Dubrovnika. On je sa dva autobusa počeo savremeni putnički saobraćaj u Boki Kotorskoj, ali je zbog loših puteva, čestih kvarova pa i saobraćajnih nezgoda odustao nakon godinu dana. Baš tada se privodi kraju izgradnja puta kroz Risan, a zatim prema Perastu i Orahovcu, a gradi se, davno obećavani  put od Rosa do Radovića i dalje preko Mrčevca i Tivta do Lepetana.

                    List „Boka“ u broju 4 od 7. februara 1908. godine izvještava o „automobilnom saobraćaju:

„Između Kamenara i Ercegnovoga počeo je da posreduje automobilni omnibus koji će redovno, deset puta dnevno, putnike prevažati tamo i amo. Društvo, koje je pod imenom Prvi Bokeljski Automobil uvelo novo saobraćajno sredstvo, zaslužuje utoliko veće priznanje što je novska rivijera najživlji kraj u Boki, a redovni kolski saobraćaj do sada nije mogao biti gori“.

I kada su svi očekivali da je problem javnog saobraćaja riješen, počinju nevolje, tačnije saobraćajne nezgode.

List „Boka“ o tome piše već početkom marta 1908.godine:

 „Automobilni omnibus izvrnuo se prošlog ponedionika na Meljinama. Bilo je ranjenih. Ako se tako počelo, ne može dobro obršiti.“

Krajem marta nova vijest:

„U prošli ponedeljnik dogodio se kod nas nemili slučaj. Automobil, koji vozi putnike od Ercegnovoga do Kamenara, izvrnuo se tako da je jedan putnik slomio nogu, a dvojica su lako ozlijeđena. U malo dana ovo je drugi put da se automobil izvrće. Kondukter od automobila, pri upravljanju sa istim, morao bi malo više pažnje pokloniti jer je svakom od putnika mio život“.

Narod nema povjerenja u savremenu tehniku i okreće leđa autobusima, pa se automobilni omnibus povlači iz saobraćaja.

Ponovo se, na istoj relaciji, vraćaju konjski omnibusi.

Bilo je to vrijeme pred Prvi svjetski rat, a linija se ukida krajem 1913.godine. Konjski omnibusi definitivno odlaze u istoriju.