alt

CATARA NA VESLA

Piše: Mašo Čekić

 

             Od prvih nasebinau Boki Kotorskoj, do prve izgrađene ceste, prošlo je nekoliko milenijuma. Uz jedva prohodne staze na kopnu, putovalo se morem – jedinom širokom cestom. Na balvanu, splavu, barakama, trabakulama, galijama…

Na vesla, uz pomoć jedara, pare ili nafte – putovalo se Zalivom, Jadranom, Mediteranom i svim morima svijeta.

Na kopnu, starim stazama putuju karavani do udaljenih gradova, rudnika i pazara. Smjenjuju se vijekovi, vojske, gospodari, stanovnici, religije, kulture, bogovi – samo je more uvijek isto.

Daje i uzima!

Valja ga ukrotiti i povezati obale – bila je i ostala velika zadaća ljudi na bokeljskim obalama. Koristilo se iskustvo predaka, a tekovine ostalih naroda sa obala Mediterana stizale su i u Boku. I ostajale.

Zaklonjen od vjetrova, Zaliv je pružao dobre uslove za život, a brodovima utočište i zaštitu od nevera i pirata.

Vrsni veslači, Bokelji su spajali obale u svako doba dana i noći, bez obzira na vremenske prilike i neprilike. Sva mjesta duž obale povezuje se barkama na vesla, a ustaljuju se i neke „pruge“, posebno u Kotorskom zalivu: Kotor – Muo, Dobrota – Kotor – Prčanj, Perast – Stoliv, Risan – Perast, pa od Krašića do Bijele zatim od Tivta do Donje Lastve, Lepetana i Kamenara u Tivatskom, a u Hercegnovskom zalivu od Rosa do Novoga, Kumbora i Kamenara. I tako se bokokotorskim zalivom putuje stoljećima.

                 Godine 168. prije n.e. u Boku stižu Rimljani. Nova okupacija!

Ogromna rimska država administrativno uređena, počiva na mreži izgrađenih kolskih puteva, kojima brzo putuju tovari robe, trgovačke ili opljačkane, putnici, a prvenstveno vojnici, rimske legije – čuvari Carstva i osvajači novih teritorija. Rimljani grade evropsku putnu mrežu u dužini od oko 150 hiljada kilometara!

Iz Rima vodi 29 cesta, a među njima su Via Valeria i Via Salaria koje vode do obala Jadrana. Na Istočnu stranu Jadrana putuje se brodovima.

Rimljani uviđaju da takva povezanost sa novim teritorijama ne garantuje mir u provincijama, gdje još žive ratoborni Iliri.  Kreće gradnja ceste Via Flavia – od Rima prema Istri, a potom južno sve do Boke Kotorske i dalje prema Albaniji, da bi se spojila sa Egnacijskom cestom kod Soluna. Velika i sjajna cesta, najveći građevinski poduhvat na ovim prostorima – Antička magistrala.

                  Prije nje postojao je karavanski put, gotovo istom trasom – čuveni Jantarski put kojim su ljudi i roba putovali od centralne Evrope do Jegejskog mora. Putovalo se teško, ali se stizalo do odredišta.

I Jantarski put prolazio je kroz naše krajeve .

                 U nauci se još nije definisala trasa Antičke magistrale kroz Boku Kotorsku.

Od Cavtata, išla je do Sutorine, a zatim preko padina Orjena do Morinja, a potom od Risna, preko brda, prema Budvi i Ulcinju – smatra dio istoričara.

Drugi misle da je trasa od Sutorine prema Risnu išla bokeljskom obalom, a treći da je iz Cavtata, preko Vitaljine stizala do  do Trajektusa, naselja u podnožju brda Kobila, nedaleko od ulaza u Bokokotorski zaliv. Tačno naspram Rosa, jednog od najznačajnijih naselja u istoriji Boke. Iz Rosa se Antička magistrala nastavljala preko Luštice do Budve i dalje prema Ulcinju i Albaniji.

                  Od Trajektusa do Rosa putovalo se brodovima, stacioniranim u lukama ovih naselja.

Mnogo je razloga zbog kojih je baš ova pretpostavka o trasi Antičke magistrale najrealnija, a ima i arheoloških tragova koji je potvrđuju.

U tom slučaju, povezivanje Trajektusa i Rosa brodovima i barkama, tačno prije 2.000 godina – prvi je poznati bokeljski prelaz!

Gotovo sa sigurnošću možemo reći da su, za  tovare vojne opreme, korišćeni i splavovi.

Catare!

Prije i poslije toga vremena, bokeljske obale povezuju barkajoli, a za posebno značajne prelaze, kao Verige, zainteresovana je i vlast pa se promet na njima reguliše propisima i koncesijom.Tako je kotorska opština 31. januara 1350. godine donijela odluku da se prevoz preko tjesnaca Verige prepusti opatiji Svetog Juraja ( Đorđa ) kako bi se uspostavilo više reda, ali i pripunila kasa ove opatije. Crkvi Svetog Đorđa pripadala je i polovina kazne za one koji su prkršili odluku i neovlašćeno se bavili prevozom ljudi i robe u Verigama. A kazna je bila izuzetno visoka – čak 5 perpera, što je za ono doba veliki iznos.

Bokelji su poznati, još od ilirskih vremena, kao vrsni pomorci koji su brzo i sigurno stizali do odredišta, bez obzira da li se moralo veslati ili jedriti. Zbog toga je mletačka država 1625.godine  povjerila prčanjskim brodarima opasan posao prenošenja državne pošte između Krfa, Kotora, Zadra i Venecije. Uz dozvolu mletačkih vlasti, Prčanjani su smjeli prevoziti i privatnu poštu, što je najstariji način poštanskog prometa na Jadranu. Tokom XVI, a naročito XVII vijeka, među bokeljskim poštonošama državne pošte ističu se, pored Prčanjana,  mornari iz Lastve, Crnog Plata (Tivta), Krtola i Grblja.

                  Poslije pada Rimskog carstva nije izgrađen ni jedan metar ceste kroz Boku Kotorsku sve dok je nije okupirala Napoleonova vojska na početku XIX vijeka. Do Francuza, ni jedan drugi, od brojnih osvajača i gospodara ovih prostora, nije bio zainteresovan da gradi puteve. Naprotiv, bez njih se lakše i sigurnije vladalo!

Jedini put kojim je Mletačka republika štitila i širila vlast nad Jadranom gotovo 400 godina, do dolaska Francuza, bilo je more, a pogonska snaga svih plovila bila su vesla i vjetar.

Francusi grade priobalni put, kasnije Austrija dovodi željeznicu do Zelenike, stižu prve kočije i omnibusi.

I stalno se  preši!

Treba do odredišta stići što prije. Uvode se redovne putničke brodske linije, grade se pristaništa u gotovo svim mjestima.

                  Godine 1898. pristaništa se grade  u Kamenarima i Lepetanima. Između ta dva mjesta, od davnina se barkama prevoze ljudi i roba. Pristaništa omogućavaju da se obale povežu catarom – dva čamca spojena platformom od dasaka.

U početku – na vesla !.

Osnivači ove catare bili su mještani iz kamenara Špiro Milošević i Špiro Sekulović. Posao nastavljaju Miho i Enriko Aranzulo koji sa dva motorna leuta prevoze putnike sve do šezdesetih godina XX vijeka.

Prvom catarom prevozile su se i kočije na putu od Herceg Novog prema Kotoru i Tivtu. Za konje nije bilo mjesta niti je catara bila sigurna za prevoz  stoke. Rješenje je pronađeno: konji se vezuju za cataru i preplivaju Zaliv. Samo da se brže stigne!

Danas je catara žila kucavica pomorskih puteva u Boki.

I zove se Trajekt!?.

Bokelji još uvijek žele da premoste obale. Da sagrade mostove.

Da pregrade ljepotu, da je vežu kao sužnja.

A turisti traže barkajole!

I barke na jedra!

Traže catare i vodene kočije da uživaju u pogledu na ljepotu i bogatstvo koju su u Boki Kotorskoj namnožili minuli vjekovi.

Sve to stiglo je brodovima na vesla i jedra.

I  catarama.