Dimitrije Popović : Moda je estetski, sociološki i filozofski fenomen koji me zanima

Vrsni slikar, grafičar, skulptor, umjetniči kritičar, filozof, pisac, Dimitrije Popović, umjetnik nadrealističke ikonografije i renesansno-manirističkih impulsa, jedan od 15 pozvanih da odgovore na Pismo Pape Ivana Pavla II – umjetnicima, redovni član Ruske Akademije književnosti – bio je gost emisije „Modni alibi“ na talasima Radio Tivta.

Povod za razgovor bio je njegovo nedavno učešće u originalnom, intrigantnom mutimedijalnom projektu, modnom performansu naslovljenom „Eros, krv, svetost“ održanom na Cetinju.

Nakon Vašeg dugogodišnjeg kolosalnog likovnog izražavanja, nakon izražavanja u skoro svim književnim formama, evo Vas u novoj oblasti, u svijetu dizajna odjeće. Doduše ne direktno, već kroz sintezu likovne umjetnosti, mode, muzike i književnosti. Prija li Vam ovaj izlet ?

Sam naslov Vaše emisije opravdava i karakter ovog projekta. Moda je fenomen koji me zanima, i estetski i sociološki i filozofski. Najveći teoretičari su pisali o modi , poput Lambarda, Eka, Bodrijara, tako da je moda danas sastavni dio onoga što se može označiti umjetnošću, likovnim stvaralaštvom u kojima se mediji prožimaju. Taj odnos prema modi i današnja svjetska modna scena sa vrhunskom estetizacijom i senzualnošću koja prati te spektakle je nešto što označava savremenu scenu onako kako je Debo opisuje- svijetom spektakla. Ova izložba je zapravo nastala prije četiri godine a nakon razgovora sa Anastazijom Miranović kada sam odgledao njenu fantastičnu modnu reviju „Pod kapom Njegoševom“ i kada sam joj rekao da me moda veoma zanima. Dodaću još da sam uživao i u njenoj izuzetnoj reviji posvećenoj liku i djelu velikog Petra Lubarde .

Prije tri godine, nakon njenog predavanja o nematerijalnoj baštini Crne Gore, a razgovarajući o odnosu mode i umjetnosti, došli smo do ideje da napravimo zajednički projekt. Kako sam imao tri ciklusa posvećena Biblijskim ženama- Juditi, Salomi i Mariji Magdaleni, a obradio ih i kroz literarnu formu i naslovio „Eros, krv i svetost“, odlučili smo da se naša saradnja ostvari baš kroz ovu temu, kroz ovaj projekat gdje se prepliću moda i umjetnost na zanimljiv način a njegova suština je u jezgru koji u osnovi ima modni fenomen.

Jer i Judita, Saloma i Marija su na neki način bile modne ikone svog vremena .

Tako je, one su bile Biblijske modne ikone. Na primjer, dio u Starom zavjetu koji govori o Juditinom spremanju sa namjerom da osvoji Holoferna je jedna čisto modna seansa pa je i uporište u modnom motivu.

Da se pozabavimo malo nazivom ovog dogadjaja – Eros, krv i svetost. Već smo se podsjetili da je takav bio i naziv Vašeg likovnog ciklus, takodje i naziv Vaše knjige i da je to u stvari sintagma proizašla iz Vašeg dugogodišnjeg bavljenja ovim biblijskim likovima, heroinama ili pak tragičarkama biblijskog teksta . Kako to svaki od ova tri elementa zapravo opisuju žene koje Vas opsedaju dugi niz godina ?

Dobro ste primjetili ta dva aspekta njihove personalnosti jer one jesu i heroine i tragičarke i tu je njihova fatalnost. Izložba se bavi modernim konceptom organizovanja starog motiva i ikonografije. Kod Judite, na primjer, je predstavlja njena tragična dimenzije herojstva. Ona svojim najvećim oružjem, ljepotom, odrubljuje glavu njegovim mačem i spašava svoj narod iz opsade od asirskog vojskovodje .

Sa psihološke strane gledano ona postaje i žrtva svog čina, jer kao udovica u Holofernu vidi muškarca koji u njoj probudjuje njenu iskonsku ženskost. I to je njena intimna drama gdje je odrubljena glava u isto vrijeme i njen trofej i noćna mora . Zato je na mojim slikama žensko tijelo u deformacijama koje ukazuju na unutrašnju napetost, jer nisam želio da sve predstavim ilustrativno. Mene je zanimao prikaz teme iznutra, unutrašnja ekspresija koju motiv nosi .

Kod Salome imamo opet zanimljivu tragičnu dimenziju fatalne žene i suptilni eros, žene koja pleše na dvoru kralja Heroda i zadivljuje sve prisutne na slavlju povodom njegovog rodjendana. Kralj želi da ona ne prestaje sa tim zavodljivim plesom i obećava joj pola kraljevstva. Ona zauzvrat traži glavu Jovana Krstitelja. Mene je zanimao upravo taj detalj mučne čulnosti kojom odiše ova tema. Ta lijepa žena, po jednoj drugoj varijanti koju je preuzeo Oskar Vajld, je zaljubljena u Jovana a on je odbija, kritikujući njenog očuha koji je oženio suprugu njegovog brata. Ona želi da se osveti za to odbijanje ljubavi i njen ples, žestina njenih pokreta i okreta već sadrži tu oštricu i mač, jer pleše sa predumišljajem. Tragičnost priče je u tome što ona dobija ono što je željela – glavu Jovana Krstitelja ali njome ona gubi svoj Eros . Kao u onoj čuvenoj rečenici „ja ljubim tvoja mrtva usta“ i ona ljubeći tu glavu, ljubi svoj mrtvi Eros. Ovdje je ona tragična, fatalna žena.

I to je njena pobjeda, kroz poraz.

Upravo tako. A kod Marije Magdalene imamo drugi zanimljiv fenomen, likovno inspirativan ali i problematičan. Sastoji se u tome kako izraziti transformaciju samosvjesne, privlačne žene, modne ikone koja je vodila slobodan, raskalašan život – u sveticu i Isusovu sljedbenicu. Kao što stoji u Jevandjelju, onda kad je narod želi kamenovati zbog njene griješnosti, Isus kaže da to može učiniti samo onaj ko je bezgriješan. Iz tog razloga se i kamen nalazi na mojoj izložbi. Zanimljivo je bilo kako izraziti tijelo grešnice, preobraćeno u skrušenu sveticu. Ona koja je imala raskošnu, bogatu odjeću, ostaje samo sa ritama i sa svojom kosom a njeno tijelo takodje preživljava metarmofozu, unutrašnji grč, nešto što se razračunava sa svojom prošlošću. Ona sa tim istim tijelom i sa simbolima, krstom i knjigom ostaje da živi kao Hristova sljedbenica, prva je saopštila radosnu vijest o njegovom vaskrsnuću a kad su se drugi apostoli razbježali na činu raspeća, ona je tamo ostala i bila svjedok dogadjaja .

Da li je raznolikost umjetničkih medija i slikarskih tehnika koje su bile u upotrebi uticala na lakše kontekstuiranje ikonografije biblijskih ličnosti u savremeno doba ?

Veoma je važno što postavljate ovo pitanje jer to zaista jeste tako. Ja sam radeći ove teme o tri žene, pored klasičnih sredstava crteža grafike i slike koristio i fotografije sa živim modelima, upravo da bi kroz savremenu ženu dao novu dimenziju, aktualizovao ovaj mit o biblijskim ženama. Meni je uvjek tema bila bitna, ne tehnika i medij. Još od akademije sam imao tzv. moderne, avangardne tehnike- kolaž, asemblaž, isto kao što sam se bavio klasičnim medijima, što se i na ovoj izložbi može vidjeti. Ovdje sam fotografije oslikavao akrilikom i temperom, objedinjujući umjetničke medije – fotografiju i slikarstvo. Svi ti različiti mediji se prilagode karakteru teme ili motiva. I odabir modela je ovdje imao istu svrhu. Za fotografije o Salomi sam angažovao Severinu jer sam smatrao da ona odgovara karakteru modela koji treba da osavremeni ovu ličnost iz Biblije. Pa i dogadjaj na dvoru Heroda je zapravo neka vrsta biblijske estrade.
Na ovoj izložbi se emituje i video snimak sa performansa koji je Severina na istu temu izvela ispred muzeja Mimara u Zagrebu, prije otvaranja moje izložbe „Eros, krv i svetost“. Zapravo još od pop- arta pa na ovamo imamo nužno prožimanje popularne kulture sa visokom umjetnošću, sjetimo se npr. Džef Kunsa koji je radio sa Ledy Gagom.

Da li je kompleksnost sredstava izražavanja ovdje donijela narativu i veću dramatičnosti ?

Apsolutno jeste. To se može vidjeti kod jednog crteža koji je radjen pedantno i precizno i kod jednog objekta koji takodje ima slikarske elemente ali je već element u prostoru sa svojom formom i strukturom, dakle potpuno je suprotan tome, ali tema je ta koja spaja njihove suprotnosti izraza.

Jeste li zadovoljni načinom na koji je Anastazija Miranović odgovorila na zadatu temu i ponudila svoje čitanje ove problematike?

Dopalo mi to što ona nije radila ilustraciju teme sa ciljem da je slikovito prikaže unošenjem aplikacija ili transpoziciju slike na tkaninu ili sličnim postupcima, nego je modnom imaginacijom teme uspjela da predstavi ono što je kod tih biblijskih žena bila njihova karakternost i osobnost. Sve je postigla kroz suptilnu erotičnost, eleganciju u formi, finoću materijala i kolora. Tako je dobijeno prožimanje profinjenog modnog dizajna sa malo dramatičnog, jer to takodje opisuje likove iz biblijskog teksta. Njena vizija je fino prelivanje različitosti u veliki temat tri biblijska ženska lika.

Da li ste sebi uspjeli da razjasnite i racionalnizujete  zašto je žena, bilo u realnom ili nadrealnom kontekstu, bilo kroz istoriju, mitski ili savremeni kontekst , uvjek predmet Vašeg interesovanja kroz cijeli likovni opus ? Da li ste željeli sebi da date taj odgovor ili jednostavno uživate u izazovu traganja za njim ?

Vi kao da imate sposobnost da mi čitate misli, jer upravo je u pripremi moja monografija koju će izdati CANU sa naslovom „Mit o ženi „. Tu je prikazan raspon od mitske do savremene žene, od Meduze do Merilin Monro, taj fenomen ženstva koji me je uvjek zanimao u smislu lijepog i tragičnog, svega onoga što su te stvarne i mitske persone ostavile na našu kulturu, njihov senzibiliet i sve ono što ih čini uvjek izazovnim i inspirativnim.

Da li svi ti likovi koje istražujete i obradjujete nose metafizičke ideje i poruke ?

Da, svaka od njih. Ja sam se jedno vrijeme bavio i zanimljivom, mladom osobom koja je,doduše kasno, proglašena svetom. To je čuvena Jeanne d’Ark, Jovanka Orleanka , djevojka koja uspjeva da porazi Englesku, mlada osoba koja ima vizije, hrabrost, gotovo neki dosluh sa onostranim. Sve je to vrlo zanimljivo i inspirativno, ne samo sa umjetničke strane nego i po tome što vidimo kako to kod jedne mlade žene može biti izrazita snaga ličnosti, snaga karaktera, pravog odnosa prema stvarima, neustrašivosti, permanentna i neuništiva vitalnost koja je čini heroinom, posebnom ličnošću.

Zašto Vam je svih ovih godina u fokusu istraživanja i stvaralaštva upravo tragičnost čovjekovog bitisanja ?

Pitanje je ozbiljno, kompleksno i traži drug odgovor. Činjenica da se sada ovdje nalazimo u jednom lijepom ambijentu, Njegoševoj biljardi, podsjeća nas da je ovaj veliki pjesnik i tragičan lik po svojoj sudbini, lik koji je i u poetsko filozofskom smislu takodje potvrdio tragičnost ljudske prirode i sudbine govoreći da je „zemlja gnjezdilište ljudske nesreće“. Od grčke tragedije do savremenih dramatičara vidimo u umjetnosti tu dominantnu liniju mračnih dramatičnih tema koja je uvjek inspirativna za umjetnike. Ipak, sa druge strane, sve to implicira u ljudskoj svijesti da će, kako je Dostojevski govorio, ljepota spasiti svijet. Iza svih tih mračnih i teških sudbina, doživljaja i „tragičnog osjećanja života“, kako ga formulisao Unamuno, ipak ostaje i to da je umjetnost ta koja oplemenjuje i daje smisao životu. I ono što je na izgled možda ružno, ipak u sebi možda nosi nešto lijepo. Jer, u suštini, ljepota je ono što dolazi iznutra.