alt

DUMIDRAN ILI DAČICA !?

 

Bokeške ljubavne priče, nastajale u minulim vjekovima, nikada nijesu sabrane u korice knjige,  koje čuvaju od zaborava i novim generacijama donose miris starih đardina u kojima lutaju sneni pogledi, trepere uzdasi zaljubljenih, a  tišinu  ponekada naruše tihi jecaji. O njima govore i sačuvani stihovi kojih nema u našim čitankama. Neke tuđe ljubavi, često i  izmišljene, šepure se na staranicama udžbenika. I guslara, koji su vjekovima čuvali ljubavne stihove, danas je manje i čini se kao da nikada nijesu pjevali o ljubavi.

Na sreću, među domaćim književnicima ima i onih koji  sa uspjehom spajaju prošla i sadašnja vremena, ( Miraš Martinović, Stevan Koprivica i  Nikola Malović) pa se neke  davno zaiskrene ljubavi i danas pominju. Ipak, tek nekoliko iz mnoštva…

Prošlost Boke, kao neiscrpno vrelo života  i putokaz trajanju, ima i istoriju ljubavi čije stranice tek moramo iščitati na pravi način. Jer ljubav, tajna i javna, prihvaćena, nametnuta, uslovljena, iščekivana, spontana… nosi jedinstvenu priču, i svaka golemu  pouku. Za nauk. Za novu generaciju .

I niko ne može znati koliko su priča ispričali vjekovi u Boki!?

A ljubavne priče i danas, svakog časa nastaju. I one  javne i  tajne, nametnute milom ili silom, s računom i bez njega, velike i male…

Ljubav traje Ovdje i Tamo.  Ljubav vazda. I priča ljubavnih…….

Godina je 1430.

Mlad i stasit Crnogorac, Dačica Dobrekov Gačović iz Veljih Zalaza, silazio je redovno na kotorski pazar. Prodao bi nešto kaštradine i vješto izrađene lukove za strijele, kupio što je trebao i mogao, pa uz pestingradske strane, nazad u Velje Zaleze. Ko zna koliko puta tako do onoga dana kada je ugledao Vjekušu, plemkinju iz porodice Paskvali. Po zakonima onoga vremene nijesu se smjeli ni sresti, a kamoli gledati.

A oni su se sreli, pogledali i zaljubili!

Po običaju, Vjekuša je iz kuće mogla izaći samo do crkve, u pratnji starijih, i to prekrivena velom do zemlje. Kada i gdje su se ugledali, koliko puta su se sreli, kako su ljubav jedno drugom iskazali – sve je tajna. Dragi moji, malo maštajte, razigrajte vlastita sjećanja, dodajte i oduzmite neki damar i dobićete priču o zaljubljivanju Vjekuše i Dačice.

Sve ostalo se zna. Sve je bilo javno. Skandal je potresao Boku i crnogorska brda.

Vjekuša je pobjegla sa Dačicom u njedra Pestingrada, put Veljih Zalaza, daleko od  roditelja, rođaka, straže kotorske i strogog zakona.

Za porodicu i vascijelo plemstvo istina je dobila oblande: đevojka plemićke krvi je oteta! Otmičar je Crnogorac!

I tako se pričalo o otmici, mada su svi znali da je Vjekuša za Dačicu svojevoljno pobjegla .

Za porodicu, u javnosti,  više nije postojala. Sem za babu po majci, Jelušu Buća rođenu Bolica. Ona je testamentom, a umrla je godinu dana nakon što se Vjekuša udala, njoj ostavila izdržavanje od prihoda iz vinograda i posjeda u Dumidranu. Veliko imanje može joj i pripasti, rekla je baba na samrti, ako Vjekuša dođe u Kotor i uda se za drugog čovjeka. Tada njoj i njenim nasljednicima pripada Dumidran. Ako ne ostavi Dačicu, prihode od imanja može koristiti dok je živa, a potom imanje pripada Vjekušinom bratu Jakši.

Tako je naredila baba Jeluša.    

Vjekušin otac Luka Jakova Paskvali, gotovo devet godina je živio u sjenci sramote koju mu je priredila kćer. Stezao je srce, ali nije prestao da je voli!

Godine 1439. otac Luka objavljuje da oprašta kćeri i zetu i pored toga što je teško uvrijeđen njihovim postupkom .

“Ne  želeći da unesreći kćerku , daje kćerki blagoslov, da ne bi padala u očajanje, već živjela zadovoljno u ljubavi sa onim kojega je njeno srce izabralo“- ostalo je zapisano u arhivskom dokumentu.( o tome su pisali M.Milošević, R.Kovijanić i L.Blehova Čelebić)

U prisustvu svjedoka Marina Buće Protovestijara, sina Ivanova, unuka čuvenog Nikole Buće, protovestijara cara Dušana – (vlasnici velikog imanja u Tivtu) – Vjekuša i Dačica pali su na koljena tražeći oproštaj od oca i tasta, obećavajući pokornost.

Svet je zapisano u arhivskom dokumentu 23.februara 1439. godine.

I tu nije kraj.

Otac se pomirio sa kćerkom i oprostio njoj i zetu, uz uslov: Vjekuša se morala odreći miraza vrijedog oko 1.000 perpera. Tada je to velika svota za koju se moglo kupiti desetak zanatlijskih kuća u Kotoru ili više vinograda i imanja u Zalivu ili dvije plemićke palate u starom Gradu.

Oprost da – zapovijest je toga vremena i tadašnjih običaja – plemićka imovina nekome nižega ranga još pri tom Crnogorcu – nikada! Makar bio i zet.

Vjekuša je rekla: Dačica!

U svakom slučaju, Dačica je sa stricem, mjesec dana nakon pomirenja sa tastom, zakupio veliko crkveno imanje u Dobroti i preselio se iz Veljih Zalaza. Istoričari smatraju da od Dačice ( Dančo, Danilo) potiču Dančulovići u Boki. Tu je i Dančulovina u Tivtu i…

U dokumentima se više ne pominju Vjekuša i Dačica.

Nije ni važno. Njihova imena zabilježila je istorija na najljepši mogući način:

ljubavnom pričom koja se pamti skoro 600 godina.