alt

FRAŠKE ILI IGRA SA MJESECOM

Piše: Mašo Čekić

 

 

 

                 Grčki i rimski pisci ostavili su nam priče o ribanju, posebno mrežama i noću, pred kraj stare i prvim vijekovima nove ere. Dugovjeka prisutnost Grka i Rimljana u Boki Kotorskoj,  dozvoljava da  kažemo kako se slično ribalo i u našem kraju.

                 Ribarske mreže, međutim,  prisutne su u Boki Kotorskoj mnogo ranije. Još u doba neolita prvi Bokelji ribali su primitivnim mrežama. Dokazi da se sa mrežama ribalo u Boki  prije 5.000 godina pronađeni su u pećini Spila, iznad Perasta. Tu su nađeni  kameni utezi za mreže koje su koristili prastanovnici Boke!.

                  Zna se da su tada i Feničani koristili ribarske mreže. U čudnim putevima pomorskim i nebeskim, ko zna gdje i kada su se sreli Bokelji i Feničani. Ribarska mreža je ostala kao trag i dokaz susreta.

 

                  Mreže su, zbog visoke cijene, većini ribara bile nedostupne pa se rano uspostavio i poseban vlasnički odnos . Vlasnik mreža i barke – patrun,  ulagao je sredstva za ribanje, a siromašni ribari – sebe!

U tom odnosu sve se znalo: posebno je precizno utvrđivan način podjele ulovljene ribe. U korist patruna, naravno.

 

                Mreže su izrađivane od pamučnih niti, a prirodna boja pamuka jasno je ocrtavala mreže u moru. Da je ribe ne bi zaobilazile, valjalo je mreže mastiti!

Niko ne zna koliko je trajala potraga za bojama koje će istovremeno ofarbati mrežu, ali i jačati tanke pamučne niti i tako produžiti vijek trajanja.

                 Rješenje je nađeno u borovim šumama što rastu u primorskom pojasu Mediterana.

               U Boki Kotorskoj ih je bilo dosta, posebno na Vrmcu, pa su ribari često morali odlaziti u šume berući borovu koru. Baš u toj kori krila se boja za ribarske mreže.

             

               Nakon što se obezbijedi dovoljno borove kore postupak izrade boje mogao je početi. Borova kora izlagala se suncu i vjetru kako bi se osušila. Potom se udarala maljem ili sličnom alatkom, čak i običnom toljagom. Valjalo je dugo udarati sve dok se borova kora ne pretvori u prah – u krku ili krgu !.

Tada se krka kuva u morskoj vodi, potom ohladi pa se u otopini pokiša mreža. Kad konac prihvati boju, mreže se suše i spremne su za ribanje bar 22 dana. Kažu da su se nakon 22 dana mreže morale mastiti ponovo.

Kao kod većine receptura i ova je imala različite varijante.

Neki su smatrali da kuvana otopina previše „zacrni“ mreže pa je ribe lako uoče, a jaka otopina izgara konac pa mreže stare prije vremena. Tome se doskače drugačijim receptom: krka ili krga se potapa u hladnoj morskoj vodi nekoliko dana i kada pusti boju pokišaju se (bez cijeđenja otopine) mreže i ostave dva – tri dana. Tada se vade i suše.

                Naši ribari, za razliku od ribara duž dalmatinske obale i otoka, imali su i poseban recept za mašćenje mreža: lišće mrče se kišalo u morskoj vodi nekoliko dana pa kada pusti boju, u posude  sa otopinom i lišćem kišale su se mreže. Dok prihvate boju znalo je proći par dana. Pokazalo se da su mreže, ovako farbane, jače i dugotrajnije. A nije trebalo gubiti vrijeme za put do Vrmca, brati, tući i kuvati borovu koru. Ukratko: vremena i snage trebalo je manje.

                    Vjerovatno je i ribanje noću staro koliko i ribarske mreže s uvijek istim pitanjem: kako osvijetliti put barkama, zadržati svjetlo pod kojim se sakuplja riba. Vijekovima je paljenje luči bio jedini način. To je iziskivalo branje i obradu drveta, najčešće bora, kleke i smreke zašto su ribari imali malo vremena pa su luč trampili za drugu robu i kupovali. Dugo je risanska pijaca bila glavni snadbjevač luči u Boki Kotorskoj.

                  Vremenom se počelo ribariti pomoću naročite željezne mreže, gradela, pričvršćenih za provu. Na gradelama, koje su služile kao ognjište, gorelo je drvo o čemu je brinuo poseban ribar – svijećar.

I opet su naši ribari doskočili posebnim „receptom“.

Naime, Krašićani su umjesto luči nalagali grane maginje. I to na poseban način. Grane bi upletali, kao pletenice, u takozvane „fraške“.

One su gorjele sporije, a svjetlost  je bila slična onoj koju je davala luč. Tek, svijećar je sa barkarijolom odlazio na ribarsku „poštu“ i po par sati ranije od ostalih ribara kako bi pod svjetla barke privukao što više ribe . Tada su ostali ribali stizali barkama, opkoljavali ribu mrežama i punili kašete.

               U svakom slučaju, noćno ribarenje bilo je često zbog mogućnosti ulova većih količina plave ribe koja se prodavala svježa ili usoljena.

Vlasti su u noćnom  ribanju vidjele još jednu mogućnost da se okoriste pa su uvedeni,  prije više od 200 godina, posebni propisi i takse.

Ribari su sve izdržali. Čak i kada su ulov, državni službenici, registrovali po komadu ribe. Radi poreza!

Tako je  ljeta 1833. zabilježeno da su bokeljski profesionalni ribari, a bilo ih je 183, ukupno ulovili 22.076 komada veće ribe.

               Godine 1860. ispletene su prve mreže od sintetičkih materijala, a luč, fraške, petrolje, plin i  garbitače zamijenjuju lako prenosive baterije i drugi savremeni proizvođači svjetlosti.

Samo je ribara i ribe manje.

Kao da su se umorili u vječitoj igri sa mjesecom.