CVIJET SIPKA

I cukar je pulitika

I CUKAR JE PULITIKA

Piše: Mašo Miško Čekić

U ulici mog djetinjstva djeca su imala najljepše, jedinstvene i nikada zaključavane vrtove za igru. Kotorski bedemi, Marovina i padine Pestingrada od Škurde do Svetog Stasija, Špiljasrke kanice, Banj i svaka baština i avlija od Gornje Tabačine do Zlatnih njiva. Sve je bilo naše, pa i onda kada su dvije sestre, najstarije Tabačanke, vikale sa tarace:
‘’ Ala, ala, mularija, od vas se počinut ne može ‘’- uz salvu drugih poruka na italijanskom .
Mi bi se samo zaklonili iza zida i nakon par minuta nastavljali sa grajom, što god da smo radili. Nikada iz inata. Graja je bila dio nas i ništa više. U našim vrtovima za igru nama nije bilo nepoznanica. Ni zabrana. Znali smo svaki kamen, draču, među, ogradu, prečicu, bunar i posebno – svaku voćku. Nije ih bilo previše. Nijesmo baš kidisali na stabla blizu kuća, ali ona podalje, bila su naša. Plodovi šipaka, ljutih i slatkih svejedno, pa košćele, armelinke, đanje i smokve često su završavali u našim špagima. U tim našim vrtovima bilo je malo kuća, ograda, puteva, pasa i drugih prepreka, pa smo uživali kako smo htjeli.
A onda su naši vrtovi za igru, počeli nestajati. Polako, nekako sa našim odrastanjem, ukradeni su mlađima od nas.
Naše vrtove za igru prekrio je grad !
Moji unuci ne znaju kako su izgledale staze mog djetinjstva u kome je šipak bio jedinstvena i nama sveta biljka koja nam je davala sve što nam je trebalo: drvo za praćku, hladovinu, materijal za izradu šatora, cvjetove za ukrašavanje djevojčica, a u tek začetom plodu dječaci bi zabadali grančice i tako dobijali lule ( imaju ih svi gusari, pa moramo i mi – zapovijedao bi Slobo Zero ). Jeli smo ih od sredine ljeta do novembra. U početku nam je ljutina i gorčina nezrelog ploda skupljala usne, a kasnije smo izgledali kao vampiri ( namjerno ) sa crvenim flekama oko usana i sokom koji se, niz bradu, preko majica i gaća, slivao po bosim nogama. Za kaznu smo često išli bez majica jer nije bilo sapuna koji bi oprao tolike fleke.
Krajem oktobra igru je zamjenjivalo branje šipaka od kojih su naše majke pravile sok za zimu. Našoj sreći nije bilo kraja kada bi trgovci proglasili nestašicu cukra. Nijesmo morali u berbu .
Tada je đede često ponavljao: ’’ I cukar je postao pulitika ’’!
Mene je zanimalo što je to pulitika, a on je gotovo ljutito odgovorio: ‘’ Kurbina rabota. Upamti to za vazda ‘’ !
Predveče je očistio veliki šipak, barski. Pružajući mi punu ćikaru krupnih zrna, crvenih kao rubini, pogladio me po kosi i rekao: ” Ovo je zdravlje sinko, to zapamti o šipku, a pulitika će ti se sama kazati, ne brini ”!

Đede nije znao za grčke mitove u kojima je šipak sveta biljka nad biljkama – hrana mrtvih , ali i živih, kojima je prvo stablo šipka darovala Venera. Jedino što je Demetrina kći Perzefona pojela kao zarobljenica Hada bilo je šest zrna šipka.
Nije znao da su ga, zaljubljeni u šipak, iz zapadne Azije, odakle potiče, Feničani nosili na putovanjima i sadili gdje god su njihovi brodovi pristali.Tako je prije gotovo 5.000 godina stigao i do obala Boke. Njegovim cvijetovima i zrnima koja liče na drago kamenje, nijesu odoljeli ni egipatski faraoni. U Egiptu je šipak simbolizirao plodnost, obilje i bogatstvo, pa su i faraonske grobnice ukrašavali slikama njegovog cvijeta. Rimljani su vjerovali u moć šipka koji je simbol sretnog braka i plodnosti, a Rimljanke su, na dan svadbe, ukrašavale kosu vijencima od šipkovog cvijeta.
Ništa đede nije znao o židovskoj simbolici u kojoj šipak predstavlja poštenja i pravednosti jer, vjeruju Jevreji, ima 613 zrna, koliko Tora ima zapovijedi.
SIPAKSok šipka u hrišćanstvu je simbol prolivene Isusove krvi, mučenika i mučeništva.
U Kuranu je jedno od svetih stabala opisanih među dobrima koje je Bog dao ljudima.
Šipak je čudotvorna i sveta biljka kod mnogih naroda, posebno Kineza, Indijaca, Turaka, Arapa, Španaca, ali i drugih naroda koji pripadaju sredozemnom krugu. Tako je magična i ljekovita moć šipka prisutna i
u našem narodu.
To je znao moj đede.
Nekada se kod nas sadio u svakom vrtu kuće gdje su mladenci započeli zajednički život, kao simbol trajnog braka, plodnosti i sreće, a darivao se polaznicima i muškarcima, čestitarima Božića.
Vrijednost šipka rano je prihvaćena i u arapskoj, mediteranskoj i kuhinji dalekog istoka. Zabilježeno je na stotine recepata sa šipkom, a svi djelovi ove biljke koriste se u narodnoj medicini.

Nauka je potvrdila narodna saznanja i vjerovanja o korisnosti šipka. Danas se koristi u izradi lijekova, kozmetike i drugih proizvoda, a nutricionici i ljekari preporučuju ga kod liječenja brojnih tegoba i bolesti. Sve kao u nekoliko proteklih milenijuma, samo malo drugačije.
Mi to nijesmo shvatili, niti prihvatili.
Divljih šipaka je sve manje. Na mjestima gdje su rasli sada su kuće, putevi, druge kulture ili parkinzi. Zaboravili smo i običaje i recepte.
U vrtovima se sade druga stable sa kojih se nikada plod neće ubrati.
Ljudi moji, i sa plamama smo omanuli !.
A šipci su u Boki Kotorskoj isto što i kamenjar iz kojega niču. Isto što i
ona kamena međa koju su preci ozidali da šipku sačuvaju ono malo zemlje oko korjena. Dar prošlosti kojega valja sačuvati.