Isidora i družina genijalno pročitali Šekspirov San ljetnje noći

Piše Dragan Popadić

Nije lako čitati Šekspirov “San ljetnje noći”. Još teže ga je razumjeti. A najteže igrati. Još kad igrate bez teksta, samo pokretom, nadograđujući osnovnu ideju, čini se kao nemoguć zadatak.

Dok ne pogledate istoimenu plesnu predstavu Bitef teatra u koprodukciji sa tivatskim Centrom za kulturu koja je sinoć odigrana na tivatskim Purgatorijama u okviru festivala plesnog treatra.

Šekspirovi tekstovi žive samo u savremenom tumačenju, inače bi bili tek okamenjene figure kojima se divimo u Muzeju književnosti. Samo vrhunski umjetnici mogu da se igraju sa njegovim idejama, dajući im svoja tumačenja i svoj pečat, nadograđujući genijalca iz Straforda. To je uspjelo plesnoj predstavi koja je ovo djelo postavila u dalekoj (ili možda bliskoj) budućnosti, sa kiborzima. Sjajno promišljanje i poigravanje, ne samo sa Šekspirom, nego i svim velikim tekstovima koji poručuju – bićemo ljudi dok sanjamo. Kad prestanemo da sanjamo postajemo magarci, ili dehumanizovana bića sa kacigama na glavi koja će možda steći besmrtnost jer će im mozak biti priključen na računar. Ali, to više neće biti ljudi. Naznake budućnosti iz originalnog teksta ovdje su nam bukvalno tresnuli u lice pokretom, mimikom, kostimima. Koreografkinja Isidora Stanišić je genijalno pročitala Šekspira koji preko Titanije daje sumornu budućnost – poplavljena polja, sagnjelo žito, vrane koje se tove uginulom stokom, hladnoću, zarasle staze, čudni Mjesec koji donosi boleštine, izmjenjena godišnja doba, svađe i razmirice smućenog naroda. A predstava dodaje kiborge čije automatizovane pokrete sjajni plesači tako uvjerljivo pokazuju, u potpunoj sinhronizaciji sa pažljivo odabranom muzikom. Možda još nije sve izgubljeno poručuju plesači, a samo oni znaju kako su se izborili sa kostimima i teškim kacigama. Djevojčica plesačica Nađa Lukić, koja je stalno na sceni, vezivno je tkivo i plesača i publike. Ona simboliše ljubav i život a daje nadu da će čovječanstvo opstati. Ona sve vrijeme vjeruje u ljudskost androida i možda im olakšava put ka samospoznaji. Slaveći nju kiborzi slave život!

Komični elementi sinoćnje predstave, dati nenametljivo, vezani su za dramu u drami, pozorišnu predstavu koju, u originalnom tekstu, stvaraju Vratilo i njegovi nezgrapni drugari zanatlije. I oni imaju svoj san, da naprave lijepu predstavu koja će zabaviti, al’ nikako uplašiti Tezeja i Hipolitu.

Trebalo je pokretom sve to prikazati. Uspjelo je to igračima koji svojim tumačenjem stvaraju novo snoviđenje na svedenoj sceni sa laticama ruža i  jabukom kao simbolom prvobitnog grijeha ali i nagovještajem samospoznaje.

Umobolnik, ljubavnik  pjesnik – to su ti stvorenja sazdana sva od uobrazilje – poručuje Šekspir. I publika, dodajemo mi. Jer bez nas nema pozorišne magije. Mi dodatno tumačimo viđenje koreografkinje Isidore Stanišić i njene družine koji su magiju riječi pretočili u magiju pokreta  na sceni srednjovjekovnog zamka Buća Luković. Iako najavljena, kiša nije pala u ovoj julskoj noći. Pregaocu i Bog daje mahove.