IVANOVIĆ-MORO, TRIPKOVIĆ, DABINOVIĆ

IVANOVIĆ- MORO (Ivanovich – Moro)
Ova obitelj iz Dobrote je tijekom XVIII. stoljeća posjedovala nekretnine na području Donje Lastve. Pokraj zemljišta braće kontea Filipa i Ivana pok. Đura iz Dobrote – prema arhivskom spisu od 6. rujna 1799. godine – zemljište je imao Đuro Ivanović zvani Moro, a nadimak navodi na zaključak da je bio podrijetlom iz obitelji bez plemićke titule. Ne zna se od kada su točno njegovi posjedi u Lastvi, ali jedan od njih nosi naziv Morovo. Taj je lokalitet, kao i zemlja na mjestu Bunkov Do u Lastvi, 1860. godine pripadala obitelji Ivanović-Moro.
Marija, supruga Mata Ivanovića, i njezin sin Filip su 1862. godine prodali Krstu Stjepčeviću pok. Đura zemljište s maslinama zvano Lokva, veličine ,,dva dana oranja“ , koje s istoka graniči s Marinićima u Lastvi, sa zapada s potokom, sa sjevera sa zemljištem Boža Radimirija i Šima Marinića, a s juga s Nikom Marinićem i Matom Ivovićem. Cijena prodane zemlje bila je 200 fjorina.
Don Petar Ivanović 19. svibnja 1865. godine u svoje ime i u ime braću prodaje Iliji Perušini zemljište Pod Perovo u Donjoj Lastvi, veličine ,,jednoga dana oranja.“
Filip pok. Iva Mata Ivanovića sljedeće godine, točnije 29. veljače 1868. godine, Bogdanu (ili Božidaru?) pok. Đura Stjepčevića prodaje zemlju površine 18 radnih sati oranja (del area tre quarti di giornate d’ aratura) za cijenu od 100 fjorina.
Izvor navodi da je obitelj Ivanović –Moro bila u Donjoj Lastvi i 1871. godine.

TRIPKOVIĆ
Obitelj Tripković je vrlo poznata i dobrostojeća obitelj pomoraca i trgovaca iz Dobrote. O članovima ove brojne obitelji dragocjene je podatke dao Antun Tomić, i sam Dobroćanin, u mnoštvu svojih članaka i knjiga o Dobroti.
Iznosimo podatak iz arhivskoga dokumenta iz 1810. godine o Božu pok. Marka Tripkoviću. Saznaje se da je živio u Tivtu, gdje je u vlasništvu imao kuću s mlinom za mljevenje maslina i svom opremom. Zemljište na kojemu je kuća podignuta je bilo njegovo vlasništvo, dok je sȃma kuća podignuta u zajednici s Matom Grga Tripkovićem, njegovim rođakom. Dana 12. veljače 1810. Božo Tripković svome rođaku prodaje treći dio mlina i opreme i dopušta mu da u sezoni, kad se melju masline (al tempo della masina delle olive), može koristiti cijelu kuću. Mato Tripković se tom prilikom obvezao da će Božu, dok dogovor traje, svake godine plaćati po 8 lira na ime nadoknade za korištenje cijele kuće.

DABINOVIĆ
Obitelj Dabinović iz Dobrote je stara i poznata po pomorstvu i pomorskim kapetanima. Zahvaljujući pomorskoj privredi i stalnom ekonomskom napretku, bila je jedna od najbogatijih obitelji u Dobroti. Polovicom XVIII. stoljeća Dabinovići su se bavili čak i kupovinom i prijevozom duhana iz Drača.
Dabinovići se spominju u arhivskim dokumentima s početka XVI. stoljeća. Navodi se da su tijekom XVIII. i XIX. stoljeća dali oko 100 pomoraca, od kojih 55 kapetana. Kada je za vrijeme ruske uprave Bokom admiral Senjavin 1806. godine tražio od Dabinovića zajam u novcu za rusku flotu u Boki kotorskoj, na iznenađenje Senjavina, dali su mu zajam u zlatu, kojega je on kasnije i vratio. Dabinovići su bili dobrotvori u smislu davanja pozajmica i darovanja novca crnogorskim glavarima u teškim okolnostima (otkup vladike Danila koji je pao u tursko zarobljeništvo, dar Cetinjskom manastiru nakon što ga je Mahmud- paša zapalio i oštetio 1785. godine itd).
U Dobroti su Dabinovići 1840. godine imali 18 kuća od kojih 6 dvokatnica. Vlasnici su manje barokne palače ( palaca) poznatog pod nazivom ,,Kokotova kula“. Kao i drugi bogati Dobroćani, kupovali su zemlju i imali kuće na području Tivta. O tome ima podataka u notarskim spisima.
Dabinovići su također imali posjede u Lastvi. Prilikom prodaje zemlje u Lastvi 1871. godine nasljednika Špira Zmajevića saznaje se da je zemlja –predmet prodaje na lokalitetu Boškovo – graničila s istočne strane s imanjem udovice Aleksandra Dabinovića, a sa zapadne strane sa zemljom udovice Dabinović, potokom (odnosno imanjem Petra Zmajevića) i crkvom sv. Roka.
Godine 1786. godine je nadintendant (u mletačkoj vojsci), kotorski plemić Stjepan Vrakjen, prodavao svoj posjed Lukatovo koje gleda prema brdu u blizini Tivta. U podnožju brda se nalazi gospodarska kuća na kat pokrivena crijepom, okolne ekonomske zgrade i ogradni zid. Cjelokupan posjed kupila je obitelj Dabinović iz Dobrote. Pored samoga posjeda, dijela sa zgradama, nalazi se i crkvica čije se ime ne navodi u dokumentu. Smatramo da bi to svetište mogla biti crkvica sv. Jakova za koju se inače u dokumentima navodi da je u Jakindolu. Opis toga posjeda vrlo nalikuje, u topografskom smislu, na imanje koje je puno kasnije došlo u vlasništvo obitelji Makhovec u Donjoj Lastvi, imanje udaljeno od mora, na desnoj obali potoka Seljanova koji se spušta iz predjela Pasiglava. Granice ovoga imanja opisane su u dijelu teksta koji govori o obitelji Vrakjen i dobrim dijelom odgovaraju današnjemu ambijentu. Međutim, don Niko Luković, odličan poznavatelj povijesti Boke kotorske, u jednoj svojoj knjizi iznosi da se na nekadašnjemu imanju obitelji Dabinović u Lastvi nalazila crkvica Gospe od Rozarija, ,,inače porušena“. Isto tako navodi da se to imanje ,,sada nalazi u posjedu obitelji Makhovec.“ Dakle, ako je crkvica Gospe od Rozarija porušena, a kod postojeće vrlo stare i pitoreskne crkvice na nekadašnjemu imanju Vrakjen, zatim Dabinović, kasnije Makhovec, nema tragova popravki, moglo bi se zaključiti da je upravo to crkvica sv. Jakova, u slučaju da crkve s tim imenom nema na području s druge strane potoka Seljanovo ; a ako nije, onda je to neka treća crkvica koja je nepoznata. I. Stjepčević nam daje za pravo jer spominje crkvu sv. Jakova ,,u predjelu Jaklja“ , mjesta koje u starim ispravama po istoj (crkvi) nosi naziv Jachidol“ Ovaj autor govori i o crkvi sv. Ivana koja se nalazila u blizini Jaklja, ali joj ,,nema traga“. Sve bi se poklopilo i bilo jasno u svezi s crkvicom sv. Jakova ako je stari lokalitet Jakindol kasnije dobio naziv Lukatovo. I za takvu bi pretpostavku bilo razloga- naime, u Kotoru je stanovao i radio liječnik Zorzi Lucati koji je 1728. godine napisao oporuku. To je sve što nam je poznato o njemu. Kako su dobrostojeći Kotorani hrlili u Tivat zbog izvanredne klime i bujne vegetacije, nije rečeno da neko određeno vrijeme u staroj kući u Jakindolu nije stanovao (i boravio) spomenuti ugledni liječnik ( Vrakjeni su je prodali Dabinovićima tek 1786. godine), po kojemu je onda taj pitomi i rajski predio kasnije dobio naziv Lukatovo!
Dana 6. ožujka 1903. godine Mare Bogdanova Dabinović Vojnoj građevinskoj direkciji u Kotoru prodaje 5 079 m kvadratnih na području Tivta. U drugoj polovici XIX. stoljeća Vojna građevinska direkcija (za vrijeme Austro-Ugarske) obilježava terene koji su joj potrebni za izgradnju utvrđenja i stražarnica. Naknadno su posjednici zemalja bivali obeštećeni putem kupoprodajnih ugovora. Na području su Tivta još uvijek postojale 3 -4 tvrđave, tzv. ,,vahausi“ (od njem. Wachhaus)- na uzvisini Kuk, iznad nekadašnjeg kamenoloma, na istaknutom brežuljku u Mažini, i jedna na izbočenoj terasi u naselju Donji Kantun s koje puca pogled na Tivatski zaljev. Mislimo da je ta tvrđava bila i granica između Tivta i Lastve. Dosta je tvrđava dobro poslužilo i kao uređeni stambeni prostor.

Anita Mažibradić- “Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara”, Donja Lastva 2015.
(projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje prava manjina Crne Gore)