alt

Kad “posoli” Sulejman Veličanstveni

 

Piše : Mašo Čekić   

   

    Uloga  soli u životu čovjeka se nemjerljiva. Koristi se svakodnevno, a u istoriji je so bila nezamjenljiva i kao sredstvo za konzerviranje, a danas je sveprisutna u gotovo svim granama industrije.

Koliko god da se proizvodilo, soli je u minulim vjekovima bilo nedovoljno pa se zbog nje često i ratovalo.  

           Države su vodile monopolističku trgovinu solju, propisivale posebne zakone, ubirale poreze, a so je često bila i glavno sredstvo ucjene u diplomatskim odnosima.

          Na posebnoj cijeni bila je so iz mora koja se dobija dovođenjem morske vode u plitke bazene gdje isparava na suncu i vjetru. Proces traje danima, a na kraju u bazenima ostaje so. Na taj način prvi su na Mediteranu so dobijali Grci i Rimljani, a mnogi stari narodi odavali su soli božanske počasti. U našim krajevima so i danas, uz pogaču, ima značenje dobrodošlice i mira.

          Da bi se  dobila so iz morske vode valja ispuniti nekoliko uslova od kojih su najznačajniji: plićina uz obalu s kamenitom i glinenom podlogom i povoljni klimatski uslovi sa dosta sunca i vjetra kako bi se ubrzalo isparavanje morske vode.

Takve uslove u Boki Kotorskoj pruža više lokaliteta. Koliko je stara proizvodnja soli u Zalivu još nije otkriveno.

           Ovdje su nekoliko vijekova bili Grci, potom Iliri, koji su znali tehnologiju dobijanja soli iz mora, a naslijedili su ih Rimljani. Svima je so služila za svakodnevne potrebe ali i kao sredstvo moći i bogatstva.

          Na prostoru južnog dijela istočne jadranske obale, uključujući Boku Kotorsku, ilirsko pleme Ardijejaca osniva veliku državu i često, baš zbog soli, ratuje sa plemenom Autarijata koje nastanjuje jugozapadne krajeve i sjeverno Podrinje u današnjoj Bosni. Je li ta činjenica dovoljna da kažemo da se so u Boki proizvodi dva – tri vijeka prije n.e. ?

Istraživači, sasvim  sigurno, to neće reći bez čvrstih dokaza, ali  u jednoj ovakvoj priči, kakva je naša, to možemo. Gotovo sa sigurnošću!

          U Vizantiji je Boka Kotorska bila više od pet vijekova, a zatim u sastavu države Nemanjića blizu 200 godina. Iz tog perioda u arhivskim dokumentima pratimo proizvodnju soli u Boki Kotorskoj.

         Cijela je Boka od  XII do XVII vijeka značajno mediteransko proizvodno i trgovačko središte soli.

         So se proizvodila u dijelu tivatskog odnosno Grbaljskog polja koje se, baš zbog soli, nazvalo Soliotskim poljem. Kasnije se solana razvija i u Sutorinskom polju a Kotor, Herceg Novi i Risan postaju međunarodni trgovački centri soli. Viševjekovnu borbu za prevlast nad bokeljskim solanama, svojevrsnim i unosnim ekonomskim potencijalom, vode Kotor, Dubrovnik, Balšići, Turci, Mlečani, srpski i bosanski vladari, Crnojevići i drugi.

           Vlasnici solila u Soliotskom polju nekada pripadaju različitim državama pa tako Balšići oko 1370. godine, mada u neprijateljstvu sa Kotoranima, imaju 7 solila, ali već desetak godina kasnije čak 29.

Godine 1425. je ukupno 109 solila od kojih su 32 svojina Kotora, 24 Zetskog mitropolita, 26 sela Đuraševića i 27 Luštičana.

Sredinom vijeka, Grbljani pokrenuše i treću bunu brotiv Kotorana, u sred rata Crnojevića i Mletaka. Mlečani poruše i potpuno unište  solila.

           Sedamdeset godina kasnije Turci nastoje da prigrabe Soliotsko polje. Na ruku im idu stalne nesuglasice Kotorana i Grbljana koji, birajući između dva zla, prihvate Tursku vlast. Samo da se oslobode vlasti kotorskog plemstva!

             Popravka solila počela je  neposredno nakon ulaska Turaka u Grbalj 1497.godine. Kako su neprijateljstva između Turske i Mletačke republike potrajala, solane su konačno obnovljene 1503. godine. Ubrzo je u njima radilo preko 300  radnika – solara, uglavnom Grbljana. Prema dokumentima iz 1523.godine Grbalj ima 572 kuće, a na solanama radi po jedan ukućanin iz 304 kuće. Radom na solanama izmiruju obaveze prema turskoj državi, a ostale kuće plaćaju poreze. Te godine, Turci od Solane Crnojevića, kako se tada zove solana u Soliotskom polju, ( Crnojevićima je prije dolaska Turaka pripadao dio solane Zetske mitropolije, odnosno Balšića solane) prihoduju ukupno 194.878 akči, a od svih ostalih poreza, carina, prihoda od mlinova i kamenoloma sa ovog područja, 26.385 akči. Ostalo je zabilježeno da je radnik u solanama  u toku sezone proizveo 54,13 mjerica soli što prema cijeni mjerice od 12 akči znači da je zaradio 649,54 akče. Te godine, a tako se zadržalo više od 100 godina, prosječan porez po kući iznosio je 77 akči!

Grbljani su bili svjesni kako i koliko rade, ali i činjenice da samo tako mogu zadržati status slobodnih seljaka i opstati na svome! Umjesto plate, namirivao se porez, a možda su dobijali i koju grudu soli- bar uz praznike.

            Iz turskih deftera saznajemo da je iz tadašnje Crne Gore, koja je imala 3.151 kuću, Turska godišnje prihodovala oko 165.000 akči  raznih poreza – tridesetak hiljada manje od čistih prihoda solana u Soliotskom polju!

           Slična je priča o ovim solanama i koji vijek ranije. Prihodi  su bili veliki za Kotor, koji je vlasnik dijela solana, a uz to ima pravo prečeg otkupa soli od ostalih vlasnika solane. Grad ima apsolutni monopol kod prodaje soli i dva posebna činovnika koja regulišu sva pitanja vezana za so, njenu prodaju i izvoz. Opština je određivala cijenu soli koju su morali poštovati i trgovci – zakupci, a prodaja se mogla obavljati isključivo u Kotoru i Risnu. U suprotnom je opštini pripadala trećina soli. Naravno, kod prodaje soli plaćala se taksa i carina od koje niko nije mogao biti oslobođen. 

            Još dvije solane radile su u Boki Kotorskoj: u Igalu i Sutorini, ostvarujući značajne prihode u vrijeme turske uprave herceg novim. Hercegnovsko tržište soli bilo je izuzetno značajno i za Dubrovčane pa je na relaciji Dubrovnik-Carigrad jedno od najznačajnijih diplomatskih pitanja upravo trgovina solju.

          Korupcija, mito, prevare, bogaćenje, gusarenje, međunaradni šverc, ali i mješovita međunarodna udruženja trgovaca, udruživanje zaraćenih strana, saradnja konkurenata – samo su dio onoga što se dešavalo na tržištu soli.

Jedinstveno tržište sa turskim nazorom od Neretve do Risna pokrivale su solane Ston, Igalo, Sutorina i Soliotsko polje, a tržište se pružalo duboku u unutrašnjost ovog dijela Balkana.

Zakon se znao: Dubrovčani u Boki nijesu mogli prodavati so dok je na zalihama bilo one proizvedene u lokalnim solanama. Poslije je sve moglo, a razliku u cijeni dijelili su po pola Dubrovčani i hercegnovski emin. Turska blagajna znala je dnovno  uknjižiti od soli zaradu od 700 akči što je bila značajna suma.

A soli je uvjek falilo.

Uvozi se više ilegalno nego legalno iz Tunisa, Alžira, Apulije, sa egejskih ostrva iz dalmatinskih gradova. Samo ne iz Mletaka – tih ljutih i mrskih neprijatelja Dubrovčana i Turaka.

Uvozna  so bila je lošijeg kvaliteta od domaće, i znatno jeftinija. Na tržištu su cijene bile iste, nekada i veće ! To se pravdalo nestašicom i problemima u nabavci.

Ilegalna trgovina bila je dodatni motiv za gusarnje pa su lađe sa solju naizmjenično dovlačene do Kotora, Novoga ili Dubrovnika – jer većina  vrlih i poštenih trgovaca ovih gradova uglavnom su bili upleteni i u nezakonitu trgovinu. Sa znanjem gradskih vlasti!

          Kada je trebalo, dubrovačke i kotorske lađe prevozile su tursku so iz Boke prema Neretvi. Trgovina pa sve ostalo!

Bokeškim solanama bavilo se nekoliko turskih sultana, ali je najveći trag ostavio i red zaveo u ovom, za mnoge učesnike „slatkom poslu“ sultan Sulejman Veličanstveni.

Svojim odlukama potkresao je krila dubrovačkom monopolu soli, smijenio i kaznio  brojne korumpirane službenike i 1523. godine zaveo stalnu služnu nazora. U interesu države!

So je strateška državna sirovima – i  prema tome reda mora biti!

Nema podjele dobiti po pola – dovoljna je trećina za uslugu trgovcima, a sve ostalo ide u državnu haznu – poručio je Sulejman Veličanstveni. Tako je i bilo.

Red je zaveden, ali je opao interes trgovaca. Opala zarada i oni se okrenuli drugim robama, sa više interesa.

Samo se država nije odrekla svog prava na so i dobit od njene prodaje.

Mlečani su sve do 1725.godine, kada su Turci napustili Grbalj, vodili diplomatsku borbu za povratak solana u Soliotskom polju. Morali su čekati na odlazak Turaka.