KARLOVA SETIMANA

Piše: Mašo Miško Čekić

Zadnja je sedmica aprila 1918. godine.
U Kotoru je u toku manifestacija pod nazivom Karl – woche ili narodski rečeno Karlova sedmica, Karlova setimana, po bokeški.

NIŠTA BEZ PIJACE

Piše: Mašo Miško Čekić

Kada su ljudi shvatili da za jednu robu mogu dobiti drugu, javila se robna razmjena, a gotovo istovremeno određuju se i mjesta za razmjenu. Tako su nastale pijace bez kojih ni danas nema trgovine. Stvorene spontano, ostale su nezamjenljiva mjesta u procesu trgovine, ali i kao prostori na kojima se ljudi okupljaju radi druženja i komunikacije. Od nastajanja do danas pijace su ogledalo prilika, posebno u manjim sredinama gdje su vijekovima omiljena sastajališta, naročito nedjeljom i praznicima.

KRTOLJKE I KAMENO MULO

Piše: Mašo Miško Čekić

Krajem XIX i početkom XX vijeka u Boki Kotorskoj grade se mula i pristaništa, a kamen je osnovni građevinski materijal. Mala drvena mula odlaze u prošlost, a sa njima i sidrenje brodova ispred bokeljskih mjesta. Izgradnja pristaništa pospješuje lokalni brodski saobraćaj, a izuzetno veliki značaj dobijaju početkom Prvog svjetskog rata.

O DVORCU RAČICA
ILI
PRIČA O ŽUPI

Piše: Mašo Miško Čekić

Vjerujem da je na nekoj požutjeloj stranici stare knjige sačuvana godina izgradnje tivatskog Dvorca kotorske plemićke familije Bizanti i pitanje je vremena kada će je istraživači otkriti. Dok se to ne desi, početak izgradnje poznatog Dvorca, prema nekim posrednim dokumentima, smješta se u XIV vijek i to u četrdesete godine toga vijeka.

Piše: Mašo – Miško Čekić

Na prostoru između izvorišta Plavda i prvih lepetanskih kuća smjestila se nevelika ravan. Uvukla se u padine Vrmca, kao dijete u skute matere. Putnik namjernik bi rekao da bježi od mora koje ga zapljuskuje, od orjenskih bura koje stalno prijete, od južine koja zna da spusti oblake do vrhova stabala. Samo zracima sunca ne bježi. Istina, oni zakasne jutrom, ali se ušuškaju i zagrle svaku lat trave, do pred sami kraj dana.
I sve se to nama samo čini.
Sa morem je u ljubavi jer što ono odnese, vode vrmačke brzo nadomjeste, a bure - istina, prijete mada je, gotovo uvijek, zaobiđu ili tek repom dotaknu.

NAMETNICI MAGLA PRED OČIMA

Piše: Mašo Miško Čekić

Georgius, Georgije, George, Đurđe, Juraj – neka su od imena za Svetog Đorđa, jednog od najpoznatijih i najomiljenijih hrišćanskih svetaca kojega štuju i slave Muslimani i Romi. Njegov život obavijen je mnogim legendama. Rodio se u Lodu, u današnjem Izraelu, ( ima mišljenja da je rođen u Kapadokiji ), a pogubljen je, zbog propovijedanja hrišćanstva, 23. aprila 303. godine u Nikomediji, za vrijeme Dioklecijanova progona Hristovih sljedbenika. O njegovom životu malo se zna, ali je već sredinom IV stoljeća Konstantin Veliki podigao crkvu u njegovu čast. U vrijeme krstaških ratova bio je prototip idealnog viteza i zaštitnik vitezova ratnika.

ZA SVEČANOM BOKELJSKOM TRPEZOM

SVEČANI JELOVNIK ZA KRSNO IME

Najprije donese domaćin oriz, pa pečeno meso, zatim varene govedine, pa slano i pračevine oli kobasice – više se nije običavalo!
Domaćica na kraju donosi pijat sa kuhanim jajima, sirom i pijat slatkoga i stavlja na sto.
Ovako su isto donosili na večer, u večer i sutra po krsnom imenu.

PINCE i(li) FUGACE

  Piše: Mašo – Miško Čekić

Krofne, za koje se pretpostavlja da su prva evropska poslastica od dizanog tijesta, javljaju se u XIII. stoljeću. Početkom XVIII. stoljeća, cukar je pristupačniji, a brašno sve finije, pa dizano tijesto doživljava pravi bum, ne samo u gospodskim nego i sirotinjskim kužinama. Brašno, cukar, masnoća, jaja i kvasac – sastojci su slatkog kruha, osnovnog kolača puka u svim krajevima Evrope.

Piše: Mašo Miško Čekić

Maranguni, opekari, tiglari, klakari, solari, mlinari ...
Tih zanatlija, koji su svojim majstorskim umijećem doprinijeli da Boku Kotorsku cijene ne samo po čuvenim pomorcima, skoro da više nema. Malobrojni aktivni, stari meštri, rade koliko mogu, nasljednika nema. Neki zanati su nestali, zaboravljeni. Nema im pomena ni u muzejima .

Piše: Mašo Miško Čekić

Šipke samo brali rano, već početkom septembra. Gorčina nezrelih plodova skupljala je usta, a po prstima ostavljala žute, gotovo duvanske, tragove. Koga je još briga za žute prste? Do kraja oktobra obrali bi sve što smo našli uz strme strane Pestingrada, a uz put, obavljali smo još jedan važan zadatak! Bilo je to doba kada smo, berući šipke, moji drugovi i ja, zagledali i senjali vrhove lovorike i smreke. Ćutke, naravno, da se „neprijatelj“ ne dosjeti.