SO Miomir Abovic

KOME BITI ZAHVALAN, GRADE MOJ?

„Kad u ovom istorijskom trenutku odlučiš pisati članak o svom rodnom gradu, čini se da je taj članak najbolje nasloviti stihom-pitanjem lirskog subjekta jedne Džibonijeve- možda i njegove najbolje- pjesme“, piše Miomir Abović u svom autorskom tekstu za Radio Tivat.

„To je dobro rješenje najprije zbog toga što je mudro biti u duhovnoj konekciji sa velikim umjetnikom i sa velikom umjetnošću; konekcija sa velikim umjetnikom i sa velikom umjetnošću kreaciji koja se na bilo kakav način nadovezuje na njih nužno daje na značaju. Ali, naravno, ako bi se to povezivanje sa jednom velikom umjetničkom tvorevinom i pozivanje na istu zaustavilo samo na tome- bez uviđanja neke dublje veze između te umjetničke tvorevine ( u ovom slučaju Džibonijeve pjesme), sa jedne strane, i teme o kojoj želimo pisati, sa druge- onda bi pozivanje na tu veliku umjetničku kreaciju bilo tek isprazno intelektualno pozerstvo. U slučaju ovog članka, međutim, zaista se nazire suštinska povezanost između pomenutog stiha i aktuelnog trenutka u kome se Tivat nalazi. Riječ je- a mnogi, pogotovo mlađi čitaoci, već su to, naravno, prepoznali- o stihu iz pjesme  Posoljeni zrak i razlivena tinta. Pjesma je to u kojoj Zlatan Stipišić Džiboni pjeva o svom rodnom gradu, Splitu, lirski notirajući svoje razočaranje i nemoćni bijes zbog turobne stvarnosti i nekih mračnih društvenih pojava koje registruje u gradu u kojem se rodio i u kojem je odrastao. Percepcija stvarnosti Tivta je nešto što mene ( i ne samo mene nego i veliki broj Tivćana koji misle dobro svom gradu i koji svoj grad- za razliku od nekih drugih Tivćana, takođe, nažalost, mnogobrojnih- vole iskreno, a ne samo zbog interesa ove ili one vrste) nužno tjera da sebi- krajnje rezignirano- postavim isto to pitanje: kome biti zahvalan, grade moj? Kome biti zahvalan zbog toga što je Tivat trenutno ovakav kakav jest? I kakav je to uopšte Tivat u trenutku dok ja pišem, a vi čitate ovaj članak? Valja nam se, kad govorimo o aktuelnom trenutku Tivta, vratiti u ne tako daleku  prošlost i sredinu u kojoj živimo posmatrati u kontekstu magistralnih tokova savremene civilizacije. U zadnjih tridesetak godina životni tempo toliko je ubrzao da je ta brzina života postala gotovo zaštitni znak savremene civilizacije. Sa druge strane, uporedo sa brzinom životnog tempa, ubrzava i razvoj tehnologije. Dvije pomenute pojave prati i treća- radikalna promjena i (d)evolucija od vrednosnog ka bezvrednosnom sistemu: to će reći od vrednovanja nekih intelektualnih, moralnih i duhovnih vrijednosti do traženja smisla života isključivo u ostvarivanju profita, prolaznim uživanjima i u gomilanju materijalnih bogatstava ( ako se to uopšte i može nazvati nekim smislom). Radi se, zapravo, o opštecivilizacijskim pojavama koje prate jedna drugu i koje su međusobno povezane. Dakle, sve i da nas nije, u zadnjih tridesetak godina, pratila krajnje nepovoljna istorijska sudbina i turbulentni događaji koji su se manifestovali u vidu raspada SFRJ, ratova na prostoru bivše nam države, i u vidu takozvane tranzicije- sa svim onim negativnim pojavama koje se vezuju za taj pojam- Tivat opet ne bi mogao ostati onaj mirni mediteranski gradić koji je nekad davno bio: gradić čijim se stanovnicima i posjetiocima u to vrijeme činilo da žive u nekom zemaljskom raju, gradić u kome je život bio neopisivo jednostavan, lak i lijep, napredak i boljitak kao da su se podrazumijevali i dolazili sami po sebi, a vrijeme kao da nije teklo. Gore pomenuti opštecivilizacijski tokovi svakako bi promijenili to- u poređenju sa današnjim životom- idilično stanje. Ne znamo i ne možemo znati u kom pravcu bi se Tivat razvijao da razvoj događaja na prostoru bivše SFRJ od 1990. godine naovamo nije bio onakav kakav je bio, nego, npr., radikalno drugačiji i povoljniji. Konačno, i nije na meni da u ovom članku govorim o onome što je moglo biti, nego da pokušam opisati suštinu tivatske stvarnosti koja i kakva jest, te da na osnovu tog opisa pokušam izvesti neke dalekosežniji zaključak u pogledu budućnosti grada u kome živimo. A ključni momenat koji je obilježio aktuelnu stvarnost Tivta i, vjerovatno, predodredio dalji istorijski put našeg grada jeste jedna, za mnoge Tivćane- pogotovo one srednje i starije dobi- u socijalnom smislu veoma stresna transformacija. Radi se, naime, o tome da se Tivat iz jednog dominantno radničkog grada– prije svega gašenjem MTRZ “Sava Kovačević” i osnivanjem “Porta Montenegro” i “Luštice Development”- transformisao u dominantno turističko mjesto, sa svim dobrim i lošim posljedicama koje to sobom nosi. ( Ovo što sam upravo kazao ne znači, naravno, da Tivat i prije osnivanja Porta Montenegro i Luštice Development nije bio turistička destinacija i da se Tivćani i tada nisu bavili turističkim djelatnostima. Takođe, neću otkriti toplu vodu kad kažem da je Tivat- baš kao i gotovo svi primorski gradovi na svijetu- već svojim geografskim položajem predestiniran za bavljenje turizmom. Ono u čemu je, međutim, razlika u odnosu na današnjicu je da je većini mještana Tivta u to doba izdavanje soba i apartmana, npr., bilo samo dodatan izvor prihoda, pored onog osnovnog koji je bio potpuno drugačije provenijencije). Dobra strana turizma ogleda se prvenstveno u tome što mnogi mještani za relativno kratko vrijeme- prije svega u toku ljetnje turističke sezone- zarade dovoljno novca da pristojno žive tokom cijele godine. Većina ljudi, nažalost, ne vidi ( ili ne želi da vidi) i onu drugu stranu medalje turizma, naličje turizma- pogotovo takozvanog elitnog turizma čiji je centar ( kako nam neki barem kažu) Tivat postao. Ne govorim samo o uznapredovaloj prostituciji, narkomaniji i ostalim oblicima kriminala koji nužno prate takozvani elitni turizam, i koji dodatno razaraju ovdašnje- u moralnom smislu ionako duboko posrnulo- društvo. Postoji jedna nuspojava turizma koja je mnogo štetnija čak i od upravo pomenutih: riječ je o neprijatnoj činjenici da turizam i uslužne djelatnosti- u jednom gradu i u jednoj zemlji koji su se u ekonomskom pogledu orijentisali gotovo isključivo na taj vid privređivanja- oblikuju prosječnog pojedinca kao jedno biće u potpunosti okrenuto sticanju materijalnog profita, i to na jedan možda i najnekreativniji mogući način. Tragična posljedica toga biće ( ili već jeste) pojava generacija u okviru kojih dominantnu većinu čine apsolutno nekreativni pojedinci i pojedinke- pojedinci i pojedinke potpuno nezainteresovani i nesposobni za samoostvarenje i samoispunjenje na jednoj višoj humanoj razini, a pogotovo nesposobni za razvijanje kritičke misli, neophodne svakom društvu koje želi da opstane na duže staze. Da ne govorim o tome da su ljudi koji se bave raznim vrstama uslužnih djelatnosti- od ugostiteljstva do izdavanja soba i apartmana- prisiljeni da cijelog života na neki način žrtvuju dio vlastite intime i vlastitog porodičnog mira; da često budu nasmijani i veseli onda kad im ni najmanje nije do smijeha itd.

Ovo je autorski članak, a ne političko saopštenje, ali kad se govori o aktuelnom stanju u kome se Tivat nalazi, nije moguće ne pomenuti neke- sad već hronične- probleme koji guše naš grad, a od kojih su mnogi itekako u vezi sa dolaskom takozvanog elitnog turizma ( turizma bez alternative) u naše malo misto. Ubrzano gubljenje prostornih resursa, uzurpiranje i devastacija obale od strane takozvanih strateških investitora, već dugo godina unazad porazan učinak lokalne tivatske vlasti u realizaciji kapitalnih investicija, infrastruktura koja je u mnogim djelovima grada u stanju raspadanja, partitokratija u poodmakloj fazi- što se ogleda u zapošljavanju i pružanju šansi partijski podobnima, a ne sposobnima, preglomazna administracija, apsolutna nekreativnost u pravcu kreiranja novih, održivih radnih mjesta, izražena korupcija u opštinskim organima, bjesomučno rasipanje novca, otpisivanje miliona eura duga za naknadu za komunalno opremanje “Portu Montenegro”… Kome za sve ovo ( i još mnogo toga drugog lošeg) biti zahvalan, grade moj? Građani Tivta znaju odgovor na ovo pitanje; čak i ona većina koji nepokolebljivo iz izbora u izbore svojim glasom omogućavaju perzistenciju ovog turobno-bolesnog stanja. Nažalost, slaba je to utjeha za nas kojima je iskreno stalo do boljitka našeg grada. Jer, čini se da je zaključak koji se nameće iz svega izloženog samo jedan: Tivat je nepovratno propustio šansu da bude mnogo perspektivnije i bolje mjesto za život nego što će biti u bližoj i daljoj budućnosti.

Kad smo članak naslovili stihom iz Džibonijeve pjesme  Posoljeni zrak i razlivena tinta– stihom čija simbolika obuhvata i aktuelnu tivatsku realnost- onda ćemo ga i završiti jednim drugim stihom iz iste pjesme, koji takođe ima svoje simbolično značenje. Radi se o stihu:”I zato pjevam, da ne pojede me mrak, jer da nisam ovo, ja bih bio biljka”. Ili, u primjeni na moju stvarnost i na stvarnost meni sličnih ljudi:”I zato govorim i pišem da razgrnem mrak, jer da nisam ovo, ne bih zasluživao da me grije Sunca zrak”, ističe se se u autorskom tekstu Miomira Abovića.