LAZARI, BELAVITA, ŠKALJARIN, MRVICA

LAZARI ( Lazzari)
Kuća obitelji Lazzari u Prčanju je kod kuće poznate pod nazivom Tre sorelle. Kuća ima kamene stube, lužu ( zvonaru) i posvođenu crkvicu- stoji u opisu prilikom njezine procjene 1688. godine.
Obitelj Lazzari iz Prčanja imala je kuću i u Donjoj Lastvi. Općine su po nalogu vojnih vlasti oko 1867. godine izvršile popis vlasnika slobodnog stambenog prostora radi smještaja vojske. U tom je popisu i kuća Lazari. Podjela kuće izvršena je 1889. godine: dijelovi kuće dodijeljeni su Andriji pok. Frana Lazariju, pomorskom kapetanu iz Prčanja, Sofiji pok. petra Lazari, posjednici iz Prčanja i Edvigi Castro, rođenoj Lazari.
Neki članovi obitelji bili su zaposlenici u lastovskoj općini: Vjekoslav (Luigi) Lazari bio je učitelj u školi u Lastvi, kako stoji u arhivskom podatku od 28. lipnja 1871. Iste je godine, točnije 7. kolovoza, ondašnje Pokrajinsko školsko vijeće donijelo dekret da Elena Lazari od 1. studenoga 1871. godine počinje raditi kao učiteljica domaće radinosti u školi u Gornjoj Lastvi (come maestra industriale a Lastua Superiore ), s plaćom od 50 fjorina. Prema spisu od 3. rujna 1878. godine našli smo podatak da je kapelan u Donjoj Lastvi u to vrijeme bio don Bernardo Lazari.

BELAVITA (Bellavita)
I o ovoj obitelji iz Prčanja ima arhivskih podataka koji pokazuju da su imali posjed u Lastvi. Dana 1. prosinca 1810. godine Božidar pok. Đura Belavita (Diodato Bellavita quondam Giorgio) je preko svoga posrednika iz Prčanja kupio nekretnine u Donjoj Lastvi. Riječ je bilo o terenu Grašovo Polje, Počuo, točnije o kući bez krova s dijelom obale i potpornim zidom. Zna se i prodavatelj toga imanja. Naime, Jozica rođena Jakonja (Gioseffa nata Jacogna) spomenute je godine ostala udovica pok. Mata Nikelje (Nicheglia) iz Tivta. Prije prodaje navedenih nekretnina Belaviti dana 20. listopada, putem Mirovnog suda u Kotoru riješila je imovinske odnose s Tripom pok. Vita Nikeljom iz Tivta, bratom i nasljednikom (fratello ed erede) njezina pokojnog supruga Mata Nikelje te zatim odlučila prodati imanje gore spomenutom Belaviti i njegovim nećacima – sinovima Božidarovog pok. brata Marka, također iz Prčanja. Vještačenje kuće izvršili su Santo Tron, Joko Perov Golub i Tripo Ivov Tomičić. Belavitin posrednik u kupovini bio je Anton pok. Ivana Vizin. Pretpostavljamo da je kuća Belavita u Donjoj Lastvi bila u posjedu te obitelji sve do 1899. godine. Podatke za kuću Bellavita za tu godinu treba potražiti u zbirci isprava Sreskoga suda u Kotoru.

ŠKALJARIN (Scagliarin)
U popisu prčanjskih kuća u knjizi don Nika Lukovića pod rednim brojem 35 navodi se kuća Buchwald, kao ,,općenarodna imovina.“ I danas u toj kući ima stanara, ali se kaže da je ta kuća ,,starinom obitelji Škaljarin koji su doselili iz Kotora, brzo ojačali, obogatili se i brzo izumrli. Kuću je kupio Buchwald, viši oficir austrijske vojske , prilikom vjenčanja za gđu Vukčević koja je bila u krvnoj vezi sa crnogorskim dvorom. Sin Hari poginuo je u Španskom ratu. Ćerka Mira živi danas u Parizu.“
Pod rednim brojem 36. istoga popisa navedena je kuća u vlasništvu Ivovića u Prčanju koja je također starinom pripadala obitelji Škaljarin. U popisu prčanjskih kuća je i magazin ,,Kovačija“. Posljednja je u nizu kuća obitelji Škaljarin.
Obitelj Škaljarin iz Prčanja je prema arhivskom spisu od 5. prosinca 1802. godine imala kuću u Tivtu (casa di campagna). U njoj je stanovala obitelj Saben iz Kotora koja je, prema nekoć zaključenom ugovoru o najmu, plaćala godišnji najam od 12 talira uz dodatni iznos njezina godišnjeg prihoda od prodaje smokava ili dodatnog iznosa od još 12 talira u sitnom novcu (24 lire za jedan talir). Istoga je dana, 5. prosinca, vjerojatno zbog nekih iskrslih pravnih problema, Đuro pok. Tripa Fažo iz Tivta kao čuvar dobara obitelji Saben pred sudom (Regimento) izjavio da je njegov bivši gospodar pok. Božo (Nadal) Saben redovito plaćao ,,afit“ Škaljarinima, a da za to nije primao ni priznanicu. Spominju se dva svećenika Škaljarina (jedan je Luka Škaljarin, koji je 1812. godine bio župnik u Prčanju) i kapetan Stjepan Škaljarin.

MRVICA (Marvizza)
Don Niko Luković u svojoj opsežnoj studiji o Prčanju na jednom mjestu iznosi da je obitelj Mrvica iz Kotora imala posjede u Prčanju kod crkve sv. Nikole. Navodi i da je izumrla. U popisu prčanjskih kuća u istoj knjizi stoji i podatak da je prčanjska obitelj Mrvica bila vlasnik baraka. Po toj je obitelji možda nastao naziv zemljišta Mrvičići. Na temelju kapitala od 30 000 kruna koje je ostavio Tripo Đurović planirana je gradnja groblja na Mrvičićima i školovanje trojice Prčanjana.
Može biti da je obitelj Mrvica živjela u Kotoru, a ne u Prčanju, kada ja Matija Mrvica 1608. godine od Jeronima Buće kupio imanje na mjestu Luka (Lucha) u Dumidranu, o čemu je već bilo riječi. Dana 17. studenoga te godine kupio je trapove, maslinjake i oranice. Cijena te zemlje bila je 150 talira: jedan talir po kvadranjolu neplodne zemlje (ledine), dva talira po korijenu maslina, ali 12 talira po kvadranjolu oranice.
U notarskom spisu iz 1763. godine pojavljuje se patrun Mrvica iz Prčanja čiji posjed na Brdima kod Tivta čine dvije kuće, peć, kula, magazin, bunar, sve u suhomeđi, kao i 13 stabala maslina i stablo naranče. Spis otkriva da je patrun Mrvica taj posjed oporučno ostavio dominikancima u Kotoru. Dominikanci su navedeni posjed dali na procjenu radi prodaje na javnoj dražbi. Na molbu vikara samostana dominikanaca u Kotoru, fra Rozarija Pensierinija (Reverendo padre fra Rosario Pensierini), procjenitelji Ivan Batista Jakonja i Jakov Paskvali su se uputili na posjed Mrvice na Brdima, kojemu su s gornje strane susjedna zemljište bila Grgurine, braće Nikole i Jerolima Bizanti i javni put, s donje strane imanje braće iz Krtola, a s ostalih strana morska obala. Posjed su procijenili na 357 zlatnih cekina.

 

Anita Mažibradić- “Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara”, Donja Lastva 2015.

(projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostavrivanje prava manjina Crne Gore)