LJILJAN UKLESAN U KAMENU

Piše: Mašo Čekić

                   Nakon više od pet vijekova, iz ruševina Manastira Svetog Arhangela na Prevlaci, izvučena je kamena ploča, manja od kvadratnog metra, vrijednija od najfinijeg mermera. To je, danas čuvena, parapetna ploča koja je pripadala staroj prevlačkoj crkvi, najljepši primjerak preromaničke ukrasne plastike u nas, ali i na balkanskim prostorima.

Na prvi pogled, jasno je da je ploču isklesao vrhunski majstor. I nakon toliko vijekova provedenih pod kamenom i zemljom, ploča plijeni kvalitetom rada i snagom koja izvire iz isklesanih motiva. Pored krsta i lava, ploča je u znaku loze sa cvjetovima krina koji, uz lozu bršljana, ploči daju životnost.

Vjera, snaga i priroda, u vječitom zagrljaju, na četiri dijela ploče, na sve strane svijeta, šire životnu radost i ljubav. U kamenu isklesano u IX  vijeku, za sva vremena.

                   Krin je simbol nedirnute ljepote i čiste, duhovne ljubavi, cvijet koji je držao u ruci Arhanđel Gabrijel kada je Mariji donio blagu vijest. Bijeli krin ili ljiljan, kako ga mnogi nazivaju, zove se još Madonin ljiljan ili cvijet Djevice Marije. Bijeli ljiljan, koliko god nježne njegove latice bile, izgleda moćnije od mnogih drugih cvijetova i stoga je veoma rano postao simbol moći. Moć i vlast, vazda su skupa, pa je ljiljan postao simbol bogatih i moćnih, posebno kraljevskih kuća koje su, kao i ljiljan, u božjoj milosti. Cvijet je cijenjen još kod starih Egipćana, zbog ljepote i opojnog mirisa. Kod mnogih naroda na Sredozemlju, na Bliskom i Srednjem istoku, u različitim religjama, smatrao se svetom biljkom koja pripada nebeskim vladarima i bogovima. Kao simbol raskošne ljepote i bezgriješnosti, ljiljan je našao mjesto i u Svetom pismu. Za našu priču, još jedan podatak o ljiljanu je izuzetno važan: jedan je od najčešćih motiva na grbovima kraljeva i država, gotovo u cijeloj Evropi. U Njemačkoj se na grbovima javlja već u XI stoljeću, a u Francuskoj početkom XII i to na grbu kralja  LujaVI .U balkanskim zemljama krin se na grbovima i kovanom novcu rano javlja u Srbiji i Bosni, ali i u drugim krajevima. Najstariji primjer prikaza ljiljana na našim prostorima upravo je parapetna ploča sa Prevlake, a valja reći da je krin povezan i sa kultom Svetog Tripuna.

                      Stilizovani krin, simbol francuskih kraljeva, u svoj grb ugradila je, u prvoj polovini XIV vijeka, kotorska plemićka porodica Buća. Tradicija kaže da je Trifun Mihailov Buća zaslužio i dobio, kao poslanik srpskog kralja Milutina na dvoru pape u Avinjonu i na francuskom dvoru, francusko odlikovanje sa zlatnim ljiljanom, što mu je dalo pravo da ljiljan ugradi u porodični grb.                                                                                                                   U to vrijeme, kazuju neki podaci, počela je izgradnja utvrđenog ljetnikovca porodice Buća u Tivtu. Izgradnja ljetnikovca pripisuje se Mihailu Petrovom Bući, sinovcu Trifuna Buće i bratu najslavnijeg Kotoranina srednjeg vijeka, protovestijara i kneza komornika cara Dušana, Nikole Buća. Mihailo je biran na sve značajne položaje u Kotoru, bio poslanik kralja Milutina u Dubrovniku i cara Dušana u Veneciji, a sa bratom i stricem, najznačajniji je privrednik i finansijer svoga vremena. I njegov sin Trifun Mihailov Buća bio je diplomata i protovestijar kralja Uroša koji je, za vjernost i usluge,  njemu i kotorskom plemiću Vasiliju Bolici poklonio otok Mljet. Diplomate i kotorski knezovi bili su i unuci Mihaila Buće.                                                                                         S razlogom ponosni na zasluge i priznanja koja su dobijali,  grb sa ljiljanom Buće ugrađuju na pročelje svoje palate u Kotoru, a ljiljan je našao mjesto i u tivatskom ljetnikovcu. Ugrađen je u kamenu i činio sastavni dio veličanstvene pergole od 130 stubova koja je vodila od ljetnikovca do mora. Sačuvana su samo četiri stuba i jedan ljiljan u kamenu, danas zaštitni znak Galerije Buća.

                      Nekoliko vijekova, do 1734.godine, zaštitnik Tivta bio je Sveti Šimun. Te je godine završena izgradnja nove crkve koju Tivćani  posvećuju  Svetom Antunu Padovanskom. Od tada je ovaj svetac novi zaštitnik tivatske Župe, a u čast starog zaštitnika, blagdan Svetog Šimuna obilježava se kao krsno ime u mnogim tivatskim porodicama. I ništa u tome nema neobično, jer je sličnih primjera bilo i prije i poslije. Sveti Antun se najčešće prikazuje sa ljiljanom u ruci i, upravo to, priču o novom tivatskom zaštitniku čini neobičnom.Po treći put u istoriji, ovaj kraj ide u budućnost sa cvijetom ljiljana! Na blagdan Svetog Antuna obavlja se blagoslov ljiljana, a taj običaj odobrio je Papa Leon XIII. Tako je ljiljan ili krin postao simobol i zaštitni znak Svetog Antuna. Cvijet podsjeća na čistoću, vjeru i blagost koju je poznati svetac imao. Kult Svetog Antuna veoma je jak u Boki Kotorskoj, a u Tivtu su mu posvećene tri crkve.

                       Tri storije o krinu ili ljiljanu kroz jedanaest minulih vijekova na prostoru današnje tivatske opštine. Priče su to o vjeri i ljubavi, trajanju u  nemirima istorije, bogatsvtu i sirotinji koja iščekuje dar od Boga, o pravoslavlju i katoličanstvu i istoj, čvrstoj vjeri i nadi u zajednički  put ka dobru, svjetlosti i svetosti. A upravo su nada, nevinost, čistota duha, dobro, svjetlost i svetost simboli ljiljana. I ljubav, koju valja širiti kao što ljiljan širi svoj opojni miris.

                       Nad Tivatskim zalivom i ljudima na njegovim obalama, već jedanaest vijekova bdi taj čudesni cvijet. Isklesan u kamenu, uklesan u srcima. Vjerujem i mnogo duže. Pažljivije valja čitati tragove prošlosti i otkrićmo još neki cvijet ljiljana kojeg su naši preci, ko zna kada, ispleli u kamenu.