alt

Ljubav i smrt

Piše: Mašo Čekić

              Što nije zapisano – nije se ni desilo, reći će neko. I pogriješiti.

Koliko je bokeške istorije prohujalo bez zapisa o ljudima i događajima?

.Dovoljno je prisjetiti se doba Ilira. Nisu imali pismo niti knjiga, a od njih su učili i Rimljani!. Upravo su oni, uz Grke, zapisali  dio ilirske istorije u našim krajevima. Sve ostalo je sačuvano u legendama.           

  Iz nešto malo zapisa, a mnogo više đedovskim pripovijedanjem uz ognjište, do nas je stigla i istorija  sela Pasiglave, Rozgovca, Jakalja i Vidara,  što su se davno smjestila u njedrima Vrmca.

U tim selima već stoljećima nema kuća, ali je neoprostivo reći da nema njihovih stanovnika.

Preselili su dolje, uz obalu, gdje su našli bolja mjesta za život. Gore su  ostali grobovi predaka, kraj razrušenih crkava.

             A istorija prepletena sa legendama počinje veoma davno. U potrazi za bezbjednijim mjestom, gdje ima vode, trave za stoku i prostora za motiku, dalje od mora kojim su često stizale nevolje, na visoravan ispod Svetog Ilije, vrha brda Vrmac, nastanilo se omanje pleme. Nekoliko kuća u predjelu Pasiglav činilo je selo koje kasnije  postade Pasiglava.

Vremenom su seljani sagradili tri crkve i posvetili ih Iliji, Ivanu i Nikoli, omiljenim svecima. Živjelo se skromno, ali u miru, vazda „ s vremenom i načinom“ kako su kazivali stari, pod  zaštitom bogatih i moćnih. Seljani su bili zadovoljni, ali je atar sela postajao sve uži. Počelo je naseljavanje okolnih predjela.

Smjenjuju se i gospodari. Samo danak ostaje!

Početkom XII vijeka Pasiglava je u vlasništvu zetskih kraljeva. Bodinov sin, kralj Đorđe, odlučuje da svoja imanja na Luštici, Prevlaci i Vrmcu pokloni kotorskoj vlasteli. Povelju o poklonu potpisuje 15. avgusta 1115. godine. I tako Pasiglava postade dio kotorskog teritorija. Do toga datuma sela nema u istorijskim dokumentima.

A selo je trajalo, ispod Svetog Ilije, ko zna koliko vremena prije datuma zabilježenog u istoriji. Da li u nekoj priči pročitah da je nastalo doseljavanjem Slovena?

Može biti, a može biti da je selo nastalo i ranije.

Postepeno, seljani preseljavaju u niže predjele gdje nastaju Bogdašići, Rozgovčevo i Lastva, a nastanjuju se i u starim selima Jakalj i Vidare. Gdje sviju nova ognjišta, grade crkve, pa tako u Rozgovcu podižu crkvu Svetog Mihovila, u predjelu sela Jakalj crkve Svetog Ivana i Svetog Jakova, crkvu Svetog Vida iznad Lastve, a u selu crkvu Svete Marije. Crkve niču nakon teških i zlih godina koje donose ratovi, još češće bolesti, naročito kuga koja odnosi hiljade života 1526, 1540, a naročito 1572.godine kada u 17 kotorskih sela bolest preživi svega 1.103 stanovnika. Kuge je bilo i prije, ali i poslije te strašne godine u kojoj u Kotoru umrije 3.500 stanovnika. U arhivskoj građi s kraja XVI vijeka vidljivo je naglo opadanje broja stanovnika i u selima na Vrmcu. Opustjela sela teško se oporavljaju, a so na ranu dodaju Turci čestim upadima, ubijanjem seljana, paljenjem i pljačkanjem kuća. Od 1497. godine, kada Turci stižu u Grbalj, istorija bilježi i njihove zulume u ovim selima. Kotor i Venecija pomažu, tek onoliko koliko diplomatija može pomoći i vazda poslije događaja. Uglavnom!

               Tragovi istorije i trajanja u Jakalju, smještenom od Pasiglave desnom stranom potoka Seljanovo, dosežu čak do rimskog doba, ali nestaju početkom XVII vijeka. Nije sačuvana ni priča o njegovom nestanku.

Koju desetinu godina prije ili poslije, kuće u Rozgovcu ostaju prazne, a krajem tog vijeka i u Pasiglavi.

Selo Vidari, na zapadnoj strani padina Sv. Vida jeste bilo – kazuju legende i đedove priče, ali kada i koliko je trajalo niko ne zna. Ni pomena o njemu u istoriji !. Tragove sela su prekrile naslage zemlje i kamena, a do danas ostao je samo naziv za taj predio: Vidari.

Zašto su sela nestala?

I dok istoričari još tragaju za odgovorima, narodne priče o nestanku sela  odavno su ispričane.

Narod zna!

                 Propast Pasiglave i Rozgovca vezuje se za međusobno istrebljenje – najstrašnije što se ljudskoj zajednici može desiti!.

Za tako strašan čin postoje i razlozi.

Kotorani i Mlečani objave rat Turcima i pozvaše sposobne za vojsku. Pred crkvom, skupe se pod oružjem, sve muške glave sela Pasiglave. Znali su da predstoji težak i krvav boj iz koga se, sasvim sigurno, neće vratiti. Jedan drugog zamoli da poubija njegovu familiju jer će osveta Turaka biti najstrašnija. Bolje je da im mi presudimo nego Turci – zaključili su. Što je dogovoreno i učinjeno je !.

Selo osta bez žive duše.

              Ljubav, najčudesnije od svih osjećanja i ljepota do kojih čovjek dopire, presudila je Rozgovčevu. Mladić, tek navršio osamnaesto ljeto i djevojka jedva stasala za udaju, zaljube se i obećaju jedno drugom. Od mladićeve do djevojačke kuće, tek desetak minuta hoda, kroz šumarak, pa pašnjakom kraj seoskog gumna, niz potok do starog stabla divlje trešnje. Tu su se sastajali i ljubovali.

I toga dana, dok je sunce polako padalo za Kobilom, mladić krene dobro poznatom stazom kroz šumarak.

Znao je da ga draga već čeka.

Čim zađe u šumu, ugleda stado ovaca koje se vraćalo sa ispaše. Ne razmišljajući, uzavrele krvi od pomisli na poljupce, dohvati nož, zakolje jednu ovcu i sakrije je u žbunje.

Na povratku, odnijeću je doma – pomisli, pa požuri prema staroj trešnji, poskakujući zadovoljno.

Vlasnik ovaca, otac mladićeve drage, naiđe na krvave tragove i pronađe zaklanu ovcu. Znao je da će počinilac doći po plijen. Odluči da ga sačeka, sakrije se i pripremi kuburu.

Ne prođe dugo, ošamućen od zagrljaja i poljubaca, naiđe mladić i uputi se mjestu gdje je sakrio ovcu. Začuje se pucanj i mladić pade pokošen. Ostao je na mjestu mrtav.

Vijest se pročula selom i bi odlučeno da se svi seljani skupe ispred crkve Svetog Vida, kako bi odlučili što valja činiti.

Sutradan, u rano jutro, rasprava započe i ubrzo se bratstvenici podjele u dva tabora. Jedni su smatrali da je ubica kriv, drugi su krivicu prebacivali na nesretnog momka.

– Nema pogađanja ni rasprave o tome što je važnije – čovjek ili ovca – doviknu neko i puška planu.

Poubijaše se međusobno. Samo je jedna djevojka preživjela.

Ostala je i priča o krvavom kraju starog sela.

Prepričavala se u cijeloj Boki Kotorskoj. Majke su je sa strahom pričale kćerima, vazda kuckajući u kamen: ne ponovilo se !.

Malo po malo, stara ljubavna priča dobija dobija novo ruho.

                Djevojka iz Rozgovca, ljepotica od šesnaest godina, zaljubila se u stasitog, siromašnog  mladića. Znala je da ga ne smije ni pomenuti ocu, pa je svoju ljubav krila nadajući se čudu.

Čudo se i desilo! I to kakvo!

Njen otac je obećao drugom, mladiću kojega nikada nije ni vidjela. Ugovorena je prosidba.

Uzalud je molila oca da promijeni odluku.

Umjesto toga, stigli su prosci, a samo mjesec dana kasnije i svatovi.

Uz pucanje pušaka, krenula je svadbena povorka uz padine Svetog Vida, do crkve pred kojom je čekao sveštenik.

Cijelim putem djevojka je ćutala, proklinjući svoju sudbinu.

Progovorila je tek kada je sveštenik upitao: Uzimaš li za muža…?

–         Ne, njega neću jer volim drugoga – rekla je najglasnije što je mogla, ne čekavši da sveštenik završi pitanje !

Njen nesuđeni muž je pogleda. Htio je nešto da kaže, ali ga je pokosila pogledom i zaustavila mu riječ na usnama.

Mladoženja izvadi pištolj i ubi je na mjestu !.

Zapucaše rođaci i prijatelji mladoženje. Mladini uzvratiše.

Niko nije preživio krvavu svadbu!.

Srećom, mnogo prije nestanka sela počinje priča o naseljavanju donjih padina Vrmca, bliže moru.

Preci su pobjegli od mora, potomci mu se vratili. A kakva bi im budućnost bila da nemaju priče iz prošlosti?.

Ako ste ih već čuli, ovako ili slično ispričane, ne zamjerite što ih ponovo pričamo.

One jedino tako traju.

A dok traju priče, trajaćemo i mi.