Luzitanija – roman koji se suprostavlja gluposti

Piše: Dragan Popadić

Razum i ludilo imanentna su svojstva čovjeka, glupost nije – osnovna je, ali ne i jedina tema sjajnog romana Dejana Atanackovića “Luzitanija” koji je sinoć promovisan u ljetnjoj bašti Porto Montenegra u sklopu tivatskih Purgatorija.

Finim rukopisom, u svom romanu prvijencu, autor nam poručuje da ludilo samo po sebi nikad nije autentično, uvijek je samo odraz tuđih strahova. Razumu se ne suprostavlja ludost već glupost, koja je  bolest svijeta. Gluposti se, u svojoj naivi, obično smijemo i potcjenjujemo je, a glupost raste i jača, jer se odlično snalazi u našim greškama. Glupost nikad nije nova ona će uvijek dokazivati svoje vjekovno postojanje i svoju glupu tradiciju. Možda se i može zaključiti: Iako svi glupaci liče jedan na drugog, a svaki ludak lud je na svoj način, mi smo kroz istoriju ludost tamničili a glupost nagrađivali.

Atanacković piše o duševnoj bolnici u Beogradu, kojoj je Austro Ugarska iz praktičnih razloga dala eksteritorijalni status, te bolnica postaje država Luzitanija. Ona postoji, ne u teritoriji, nego u svojih 120 ravnopravnih građana, slično državi o kojoj  Goncalo mašta u Šekspirovoj Buri, bez trgovine, vlasti,bogatih i siromašnih, zanata, izdajstva,prevare, rata. U toj državi Goncalo bi bio kralj. S druge strane državotvornost Luzitanije ishod je činjenice da je svako oduvijek u njenim podanicima mogao da vidi najgori dio sebe. U moru besmisla možda i ta država potone, ali do tada će napredovati na temeljima svoje beskorisnosti. Himna Luzitanije je „Svak pre ili kasnije ispadne glup“, i treba je dobro zapamtiti. Bolnica je 1924. preseljena u Kovin,a pacijenti su, sa svojim doktorom Stojmirovićem promarširali kroz Beograd. Neobična povorka nosila je zastave i uzvikivala imena Zemlja Dembelija, Atlantida, Utopija, Vrli Novi svijet. Bio je to kraj države Luzitanije, a eksperiment, nezabilježen u ljudskoj istoriji, potonuo je u moru zaboravljenih ideja.

Luzitanija je duboko anti ratni roman. Vidi se to po čudesnom putovanju kroz podzemne tunele Evrope Teofilovića, preživjelog sa broda „Luzitanija“ koga je torpedovala njemačka podmornica, što je  i bio povod da SAD uđu u Prvi svjetski rat. Ovo je, inače, izuzetno zanimljivi lik, gotovo nepoznat u svjetskoj literaturi, koji je cijelog svog života zamišljao svoju smrt. Njegov odisejski povratak u Beograd dobija obrise mita , a on postaje legenda savezničkih vojnika. Brodolomnik, hodač, mrtvac,čovjek od blata – tako su ga prozvali u rovovima, shvativši ga kao praznik neobične normalnosti  u ratom zahvaćenoj Evropi. Autorov antiratni  vapaj još više se vidi u umjetničkoj demistifikaciji čuvenog govora majora Gavrilovića. Atanacković konstruišući mogući događaj, koji istorija ne potvrđuje, ne skida oreol Gavriloviću, kako bi se možda moglo naslutiti površnim čitanjem. Naprotiv, Gavriloviću daje novo značenje, opšteljudsko. On kao junak gine u unapred izgubljenoj bici, ali prije toga otpušta šačicu preživjelih saboraca, da ne poginu i oni, već da sačuvaju ognjište. Da stvore porodice, završe škole i zauvijek se okanu ratovanja. Kao da nas autor poziva da redefinišemo istoriju, a da nam osnovni potez retuširanja bude slava životu, a ne smrti.

Roman pocrtava da u svima nama postoji mnogo toga animalnog. Otuda i sjajna naslovna strana knjige koju je osmislio sam autor.

Cijeli roman dat je u slikama. Imao bi posla dobar umjetnik, grafičar da uobliči snoviđenja Dejana Atanackovića. Ali, bogat i u usputnim opaskama od kojih bi se mogao napisati novi roman. Kao recimo, priča o drvetu. Priroda opskrbljuje sve naše potrebe. Ako je znamo pročitati. Teško nama u suprotnom, ako, recimo,  od javora pravimo metlu, od oraha brod, od trešnje kuću, od jasena violinu. Naravno, i ukoliko pogrešno pročitamo ovaj roman.