Marmelada

MARMELADA

Piše: Mašo Miško Čekić

Pet minuta prije kraja drugog časa učiteljica bi odredila dva učenika da iz školskog ekonomata donesu korpu sa marendom. Bile su to one starinske vrbove korpe sa dvije drške, poznate kao korpe za robu.
Za svakog đaka dvije fete škuroga kruha, a u posebnoj kutiji bio je prilog.
Žuti sir ili kocka marmelade!
I tako nekoliko godina.
Bio je to nama nepoznati sir, intezivne žuto – narančaste boje, nekog neodređenog, ali jakog mirisa. Neodređen je bio i ukus, gorko – slatkast. Sa gumenkastom strukturom, taj sir na sve je ličio sem na sir.
A ja sam ga obožavao.
I danas, kada ugledam žuti čedar u prodavnici, ne mogu da odolim, mada, sem sličnosti u boji, čedar nema nikakve druge sličnosti sa žutim sirom koji je do svih škola u Jugoslaviji stizao iz američke pomoći.
Bilo je dosta đaka koji ga jednostavno nijesu jeli, pa sam ja dobijao po nekoliko trokutića sira. Naš ekonom, dondo Pero, imao je poseban sistem rezanja sira, ( koji je stizao u okruglim, duguljastim limenim kutijama) uvijek u trokutićima veličine tek nekoliko zalogaja. Kada je sir bio za marendu, bilo je viškova kruha kojeg su djeca ostavljala u školskom dvorištu, njime hranila galebove ili je završavao u Škurdi. U vrijeme velikog siromaštva, pa i gladi, za školsku upravu to je bio poseban problem zbog koga su se često održavali roditeljski sastanci. Zaključak je bio uvijek isti :
‘’ Marenda se mora jesti jer samo tako možemo iskazati zahvalnost našim ratnim saveznicima na pomoći koju šalju našoj, ratom opustošenoj, zemlji ”.
Ili slično tome.
Nekoliko dana nakon tih sastanaka, višak kruha djeca su, po nalogu roditelja, spremala u školske torbe i nosila kući. A onda opet, kruha na sve strane. I novi sastanci.
Sa marmeladom je bila nešto drugačija priča.
Stizala je u većim drvenim kutijama, iznutra obloženim pergament kartom. Bila je od miješanog voća, po svoj prilici dobro ukuhana bez dodatnog cukra, što je činilo posebno tvrdom u odnosu na marmelade koju su kuhale naše majke i babe. Teško se razmazivala jer smo, u nedostatku pribora, to radili prstima. Uspijevali smo da je nekako savladamo. Mada je većina đaka nije voljela, ipak se jela više od sira. Naprosto, glad te primora da jedeš i ono što ne voliš. Samo jedan učenik iz mog razreda je nije nikada okusio. Učiteljica se trudila da mu objasni korisnost marmelada, ali uzulad. Ni prijetnje nisu pomogle. Jeo je suhi kruh.
Onda se neko dosjetio da nam ponudi sir i marmeladu. U kutiji je bila podjednaka količina sira i marmelde, prema broju đaka. Biraš sir ili marmeladu. Uvijek je bilo nezadovoljnih jer nisu svi mogli dobiti što su željeli. Taj problem nisam imao jer sam vazda sir mogao trampiti za marmeladu.
Učiteljica Cana nam je pričala o starim Grcima i načinu na koji su oni pripremali marmelade da bi uživali u njima kada nema voća.
” To su nastavili i stari Rimljani – govorila je. A tako moćni i bogati narodi ne bi je kuhali da nije tako važna u ishrani ljudi, a posebno djece!
Nekada su je jeli samo najbogatiji građani jer je sirotinja nije mogla priuštiti, a mi je danas imamo zahvaljujući našim prijateljima i saveznicima, i hvala im ” – ponavljala je učiteljica.
Uvijek bih osjetio stid, ali je to trajalo kratko, do prve prilike da marmeladu zamijenim za sir.
A kako da jedem onu tvrdu, tamnu, pomalo kiselkastu masu od koje se naježim. Kasnije je stizala marmelada iz naših fabrika, nešto mekša i slađa, u svakom slučaju bolja, ali daleko od marmelade moje babe.
Žuta kao dukat, mekana sa sitnim komadićima korice koja ti zapinje za zub i nepce dok ih ne zagrizeš, lako razmaziva i svjetlucava bila je babina marmelada od naranči. Još bolja bila je ona od ljutih naranača ubranih sa stabla iza kuće, pokraj počula. Ta naranča je vazda dobro rodila, a plod joj je bio sočan i mirišljav. Marmelada od te ljute naranče, pomalo gorkasta, bila je ponos i dika moje babe pred susjedama i svima koji su je kušali. Volio sam i marmeladu od limuna, a posebno od kajsija – armelinki. Te je marmelade baba cijenila i čuvala za kolače.
” Ni dram cukara nisam stavljala u armelinke, a za čas su se skuhale i zgusnule jer su pune svojega cukara, kao cukariera ” – zborila bi baba uvijek naglašavajući da ne diramo tegle sa žutim marmeladama neko one škure.
A škure marmelade bile su od smokova i grožđa!.
Koju odabrati, a ne ogriješiti se. Najrađa bi preko fete kruha namazao jednu, a preko drugu marmeladu. Često sam to i učinio, a bih i sada da je babine marmelade.
Djeca nam ne vjeruju da smo mi odrastali na kruhu i marmeladi koju oni ni u palačinke više ne stavljaju.
Ko bi to danas jeo. – pitaće vas bez ustručavanja.
Ja stavljam.
I na kruh ću je staviti ako bar malo liči na babinu marmeladu.