alt

MARZAMINO DI TEODO

Piše: Mašo Čekić              

 

 

           Risan se duboko unjedrio u padine Orjena niz koje se slivaju pitke vode, uz koje se putuje ili bježi, kojima stižu putnici dobrih namjera vraćajući se natovareni robom, pristiglom morem iz dalekih krajeva.

Stižu i razbojnici, vojske, mirotvorci i čudaci, a bogovi tu  često zastanu da se čuda i ljepote nagledaju.

            Ima tome skoro  2.500 godina kako je Rizon zabilježen u knjigama i na putnim mapama tadanjeg svijeta. I čudesni zaliv postade Risanski, za dugo vremena.

Za besmrtnim bogovima, koji iz Grčke stigoše u potrazi za novim, ljepšim i mirnijim prebivalištem, stigli su i smrtnici gradeći kule i gradove na obalama Risanske rijeke, donoseći iz stare domovine sve što ovdje nijesu zatekli.

 

             Tako je pristigla i vinova loza.

Bez grožđa bi se još i moglo, ali bez vina nikako, pa je vinova loza zaposjela obronke bokeških brda i polako nastanjivala sve veće površine, prišunjala se i ravnicama i tu ostala.

Sa lozom i vinom stiže i bog Dionis.

Sada je vinska priča kompletna: vinogradi, berba, bahanalije – mošt, vino, bahanalije – svečanosti, vino, bahanalije…

Sve u slavu Dionisa, hvaljenog i zabranjivanog, voljenog i osporavanog, sina Boga i smrtnice.

Hramove posvećene Dionisu u Boki Kotorskoj tek valja otkriti, a njegov kućni brončani kip je otkriven  ljeta Gospodnjega 2013. na Carinama, srcu starog Risna! U jednoj ruci Dionis drži rog izobilja, a u drugoj je ćaša sa vinom. Simboli dobrog, bogatog i veselog života.

Sada priča o sadnji prvog pruta loze u Boki Kotorskoj više nema nepoznanica ni pretpostavki.

Sam Dionis, vraćanjem među Bokelje, otklonio je sve sumnje.

Za Dionisomi  je  stigao i bog sna Hipnos koji je svake večeri uspavljivao sve živo. Čak je i Zevsa znao da uspava.                          

Tako se u Risnu živjelo uz bahanalije velikog Dionisa, mir i spokoj slavnog Hipnosa !. I opet, iz početka!

 

              Sve ono čemu su se divili kod Grka,  preuzeli su potom Iliri, a poslije i  Rimljani.

I naš Zaliv, Risan, lozu i stare bogove, tek malo drugačije nazvane.

Stigli su i novi bogovi, a među njima  Medaur, bog zdravlja.

Da izliječi narod od bahanalija?

Ako i jeste, lozu nije dirao.

             Više nije važno gdje je u Boki zasađen prvi prut loze. Kako je vrijeme odmicalo, grožđa i vina bilo je sve više, ali je vazda manjkalo. Lađama se prevoze mješine i bačve, prazne i pune, prema Boki i iz Boke u svijet.

Tokom cijelog srednjeg vijeka bokeška vlastela stiče bogatstva  trgujući vinom. Propisuju se  zakoni kojima se sve reguliše: ko, kada, kako, za koga i koliko loze sadi, grožđa bere i vina toči.

Gdje se vino prodaje i pije, ko je vinar, kome, kako i koliko prodaje – sve je zapisano i propisano!

Vlastela može sve, seljaku se broje čokoti. Neposlušnima se pali kuća, oduzima sloboda, protjeruju se …. Sve u slavu vina!

Stižu u Boku Kotorsku i nove sorte vinove loze koje daju više grožđa. I više vina.

             Stigla je  i loza  sorte Marzamin. Rađa redovno i više od drugih.

I opet vina fali.

Trgovina vinom nikada se ne prekida i gotovo da nema kotorskog trgovačkog ugovora od  1.167. godine do pada Mletačke republike koji ne tretira i vino. Ne prestaje krijumčarenje – ni kažnjavanje. Zbog loze se dižu oružane bune, vješa i proganja, a kotorski građani protestuju kada su gradske vlasti ukinule besplatno pijenje vina uz gradsku svetkovinu. Trgovina vinogradima je sve unosnija, a vinogradi su često dio prćije đevojačke.

Tokom XVIII  vijeka proizvodi se i do 50 hiljada barila vina. Na samom početku XIX vijeka , u vrijeme brze smjene austrijsko-rusko-francuske vlasti Bokom, bokeški vinogradi daju ( 1802.godine)  65.000 barila vina ( 4,2 miliona litara ) !

Opet fali vina pa se uvozi 15.000 barila!

I pored podsticanja poljoprivrede u doba Austrijske vladavine, proizvodi se mnogo manje vina: 24.000 barila ( 1824 godine), a sredinom XIX vijeka dvadesetak hiljada barila. Naravno, stalno fali vina, ali se Marzamin izvozi!.

             Drugdje ga zovu Merzamin, Mazemino, Marzemin, Barzemin, Barzamin, Merzemino ili mu daju geografsko porijeklo kao Marzemin Verona ili neko drugo mjesto odnosno pokrajina.

Kao Marzamin di Teodo,  Marzamin od Tivta!

Još nije odgonetnuto ko je i kada donio sadnice Marzamina u Tivatsko polje. Uvriježilo se mišljenje da je riječ o autohtonoj sorti što znači da joj je Tivatsko polje pra – domovina . Drugi su govorili da je sadnice donio neki mornar iz daleke Jermenije, treći su tvrdili da je Marzamin stigao iz Koruške. Kako god bilo, vino Marzamin iz Tivta, prepoznatljivo i hvaljeno, vino sa svim odlikama dobrog geografskog područja, osvojilo je Evropu devetnaestog stoljeća. Možda i ranije ali nije zabilježeno ili dokazi još nijesu odkriveni. Pa, i Dionis je čekao da ga otkrijemo preko 2.000 godina!  Po svoj prilici Marzamin je stigao krajem XVI vijeka, udomaćio se stotinjak godina kasnije, a onda postao čuveni izvozni bokeški proizvod.

„Ulijte vina, izvrsnoga marzamina“! uzvikuje Don Giovani u čuvenoj istoimenoj Mocartovoj operi. Premijera opere održana je u Pragu 1787.godine i od tada vino Marzamin postiže svjetsku slavu, a među botiljama ovog vina  tražilo se i ono iz  Tivta. Mocart je obožavao vino, a posebno je cijenio Marzamino iz  Trentina pa su ovo vino nazivali i Mocartovim vinom.

Putopisci, novinari, književnici, agronomi, zaljubljenici u vina ostavili su nam svjedočanstva o ovom vinu i posebno našem, Marzaminu di Teodo.

Tako je  dr. Alessandro de Goracuchi u časopisu „Societa Adriatica di scienze naturali“ 1877 godine objavio dva teksta o Boki Kotorskoj i u njima podcrtao  značaj „ vina Marzamina di Teodo koje kao da je iz Malage“.

Njegovo divljenje potvrđuje i Gerard de Cremer u djelu o geografsko-privrednim karakteristikama Austijske Dalmacije. Među proizvodima  sa posebnim značajem iz ove, tada siromašne, austrijske pokrajine Cremer izdvaja „vein von Teodo (Marzamin) ist ein ausgczeichneter…“- samo odlične ocjene.

Giseppe Modrich, pisac i novinar, rođen 1855. godine u Zadru, proputovao je cijeli svijet i napisao više putopisnih knjiga, a među njima i svoje viđenje tadašnje Istočne obale Jadrana. I opet, nezaobilazna priča o poznatom i kvalitetnom vinu Marzaminu iz Tivta.

              U evropskim razmjerama, slava vina sorte Marzamin, u malobrojnim arhivskim dokumentima prati se od XII stoljeća kada se ova loza uzgaja u Vicenzi i Trevisu. Vino Marzamin, prema brojnosti arhivskih dokumentima, pravi je hit u XV  i naročito XVI vijeku kada se iz sjeverne Italije izvozi u Njemačku, Austriju i Poljsku. Tokom sedamnaestog vijeka ovo vino, uz Muscat  „obožavaju pjesnici i glazbenici božanski“ kako je zapisao Antonio Grandi. Vino Marzamin tada spada  među najbolja crvena vina u Veroni i Vićenci. Miješa se sa drugim vrstama grožđa kako bi se podigao kvalitet  ali je Marzamin uvijek okosnica . Danas se posebno uzgaja u italijanskoj regiji Trentino ali i u regijama Veneto,  Emilia- Romanji, Friuli – Venezija Giulija i Lombardiji. Gaji se još u Australiji i na Novom Zelandu.

Pored crvenog (crnog) Marzamina, od 1679 godine spominje se bijela sorta Marzamin koja se i danas uzgaja.

                  Dilemu o porijeklu Marzamina razriješila je nedavna DNK analiza kojom je dokazano da su roditelji Marzamina loze sorata Teroldego i Refosco dal pedunculo rosso, obje autohtone sorte u sjevernoj Italiji. Možda je baš ta činjenica nedostajala za utvrđivanje porijekla tivatskog Marzamina. Preuzimanjem Kotora i većeg dijela Boke Kotorske, a potom Budve i Paštrovića, Venecija podstiče proizvodnju grožđa, maslina i žitarica. Na taj način obezbijeđivana je hrana za domaće stanovništvo ali i za pijace Venecije. Vino je bilo, uz kruh, osnova namirnica puka pa je stalno rastuća proizvodnja bila neophodna. To se pokušavalo i sa novim sortama. Vjerujem da je tako stigao i Marzamin, a krajem devetnaestog vijeka nestao, neotporan na pepelnicu ( oidium)  i vlagu. Marzamin je inače veoma otporna sorta, koja redovno i dobro rađa, a grožđe sazrijeva kasno pa je  ova sorta pogodna za proizvodnju dezertnih vina. Svemu je odolio Marzamin samo ne pepelnici koja je stigla iz Amerike, sa novim sortama, donijetim, opet, zbog potrebe da se proizvodi više vina. U to vrijeme i industrijska revolucija stiže u Boku pa se seljaci sve češće odriču poljoprivrede. Istina je da se  nijesmo  ni trudili mnogo da zadržimo stare vinograde. Tada sa našeg Primorja gotovo nestaje i Kratošija, nekada veoma zastupljena autohtona crnogorska sorta. Možda je tivatski Marzamin zaista posebna sorta nastala od uvezenog Marzamina i domaće Kratošije. Jer, kad je stigao Marzamin zatekao je u Tivatskom polju  pogodno zemljište, dobre klimatske uslove sa dugim ljetima, nasade starih sorti među kojima i Kratošiju, kao i viševjekovno iskustvo u gajenju lozom. I Marzamin je uspio!

U svakom slučaju, sorta Marzamin obilježila je istoriju bokeškog vinogradarstva. Vjerujem da negdje u Boki još postoji koji čokot starog Marzamina. Pronaći ga i sačuvati bio bi naučni poduhvat vrijedan pažnje i divljenja.

Vinogradarstvo je, čini se, ispričana bokeljska priča, pa bi  i najmanji vinograd Marzamina i poneka, makar uvozna botilju toga vina u butigama, bili  skoro kao muzej vinogradarstva, vina i teškog težačkog rada. I početak priče unucima i turistima o slavnom vinu.

Do tada, ova priča ostaće, uz jedan od tivatskih restorana sa njegovim imenom, jedini spomenik čuvenom vinu sa geografskim porijeklom : Marzamino di Teodo!