alt

MUNJA NA KOBILI

 

 

             Strah od  munja i gromova star je koliko i ljudi, a savremena nauka priznaje da o ovim pojavama još ima nepoznanica koje valja otkriti.

Stoga ne čudi što su vrhovna božanstva u različitim civilizacijama   bila i bogovi neba, oluja, gromova i munja. Pomenimo grčkog Zevsa, rimskog Jupitera ili Paruna kod Slovena.

              I danas munje i gromovi izazivaju nelagodnost i strah, a  udari groma svake godine odnose i ljudske živote. Petnaestak pravila zaštite od ovih pojava propisuje nauka , a prekršaj nekih od njih znači životnu opasnost. 

 

             Munja i grom dio su iste pojave, samo se munja vidi prije nego što se čuje grom jer svjetlo putuje brže od zvuka. Izbijanje atmosferskog elektriciteta ima svjetlosne, zvučne i mehaničke karakteriste što je zajedno često zastrašujuće. Desi se, dosta rijetko, da  munje izazivaju isti osjećaj kao najljepši vatromet.

                Baš to se nama desilo, pred kraj vrelog jula, na ulasku u Bokokotorski zaliv.

                Dan je bio užaren sa velikom količinom vlage u vazduhu. Iz sata u satvlaga se povećavala pa smo sa radošću iščekivali kišu. Pljusak je bio sve izvjesniji. U sumrak, oblaci se počeše razmicati, a vrhovi Kobile, brda na koji se naslonila  Ponta Oštra, bili su sve jasniji.

                Taman pomislih : zbogom kišo, kad  munja zapara  nebo iznad Kobile. Zajahala je sredinu brda, blistajući kao mlada u sjajnoj vjenčanici, a grom je iz nebeske daljine pozdravio topovskim plotunom. Bila je to tek predvodnica sjajne konjice što se sakupljala i nestajala iznad Kobile. I svaki put je uslijedio gromki pozdrav bogova.

                  Utrkujemo se ko će zauzdati munju iznad Kobile. Sijevaju blicevi naših aparata i telefona, ali munja izmiče, kao čudom. Suton se pretvara u zoru što plavičasto boji bokeljske obale. Samo na tren sve utihne, vrate se svjetla sa brodova, pa ponovo nebeski ukrasi pozdrave  Boku.

                   Zaboravljamo na sva pravila ponašanja u slučaju gromova i munja. Pod stablom smo, na obali mora, nezaštićeni sa telefonima  u rukama ! Koga je još briga za pravila kada munju niko zauzdao nije.

                   Kao kroz maglu čujem glas: moja si!

Ladislave, Lado !?

Kako možeš da mi otmeš munju?

I prije nego li je poklonio nama, Lado je  munji dao ime: Ana.

Ana Bokeljska.

Onu zagrebačku, Lado je davno zarobio u srcu.

Kiša je pala tek sutradan.

Obrisala je prašinu sa obala, a grane stare masline i žbunova mirte treperile su na povjetarcu.

                  Stara je bokeljska izreka: kiša jula – manje ulja.

Nakon vatrometa munja te julske večeri, ne  vjerujem u staru izreku. Previše je bilo bajkovito da bi ličilo na kaznu. Možda su se, igrajući neke nebeske igre, Zevs, Jupiter i stari Perun našalili sa nama.

Mi i bogovi u igri?

U tom trenutku, na tom mjestu, u tom društvu, tog julskog sutona sve je bilo moguće.