nikolic potpisuje roman

Nikola Nikolić: “Pravi pisci opstaju i nikada se ne gube”

U sklopu pratećeg programa Purgatorija sinoć je u atrijumu ljetnikovca Buća- Luković predstavljen roman „Meandar” Nikole Nikolića, koji je objavila podgorička izdavačka kuća „Nova knjiga”.

 

Urednica „Nove knjige”, Jelena Krsmanović, ističući zadovoljstvo što se književno veče posvećeno mladom piscu održava u sklopu Purgatorija, predivne manifestacije, kako je naglasila, koja slavi umjetnost, pojasnila je prisutnima zašto treba pročitati roman mladog pisca.
„Ova knjiga može da bude nešto za čitanje zato što će pobuditi određene emocije, zato što ćete u njoj naći i zabavu, zato što vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim i što će izazvati kod vas da možda iz nekog drugog ugla i na drugi način posmatrate one životne probleme koje je naš mladi autor nazvao Meandrom, one riječne okuke na kojima se vrlo često svi nađemo”, kazivala je urednica, hvaleći pisca koji je u dječačkim danima želio da postane crnogorski Žil Vern.
„Povukle su me te pustolovine, pisao sam i to je stalo u dvije knjižice, ali bilo je to daleko od zrele književnosti. Nisam se pokolebao, nisam odustao i prvi roman sam napisao sa 20 godina”, kratko je sažeo svoj dosadašnji književni put autor romana „Čvor” i „Meandar”
nikolicOsjećaj stvaralačkog zadovoljstva nadvladao je strah od ocjena čitalaca, ali bez čitaoca u piscu, tvrdi Nikolić, književnosti ne bi bilo. „Ja pišem ono što bih kao čitalac volio da pročitam i samo mi je to bitno. Nikada ne smije da se zanemari čitalac u piscu i to je jedna od bitnijih karika u procesu književnog stvaranja, jer bez toga se ne može napisati dobro književno djelo. Bitno je i da vas ne nadvlada sujeta, da ne potisne ono kritično u vama. Morate biti kritični prema svome djelu, biti spremni da ako treba brišete čitave stranice i da neke stvari mijenjate iz temelja. Meni je fascinatno ono što je Andrić rekao, da pisac svom težinom treba stati iza svake rečenice, da je treba oprobati sa svih strana, da vidi da li negdje, makar i nečujno, puca i da je ostavi kada nađe najčvšći oslonac.”
Drugi Nikolićev roman naslovljen je geografskim pojmom koji označava krivudavi tok rijeke. „Glavni junak se stapa sa željezničkom trasom koja krivuda od Podgorice do Bara na kojoj radi kao kondukter, ispovjeda svoje probleme i nedaće. Meandar simbolizuje deformisanu kičmu savremenog čovjeka izgubljenog u tranziciji, sva njegova lutanja i krivudanja”, otkrio je djeliće romana Nikolić, potom objašnjavajući i sam način pisanja. „Išao sam na realističnu priču i klasičan način pripovijedanja sa postmodernističkim elementima, jer sam htio da oslikam savremenu situaciju, pa sam povremeno uvodio neke elemnte podgoričkog i barskog žargona.”
U vremenu sveopšte elektonske (ne)pismenosti, kada se, kako reče, knjiga doživljava kao plažni mobilijar, Nikolić ne gubi vjeru u lijepu i umnu riječ. „Kulinarska književnost i pregršt spisateljica koje intirgiraju i bivaju senzacionalne razvodnjavaju kvalitet, ali pravi pisci opstaju i nikada se ne gube”, kategoričan je Nikolić.