Magarac

PISMO MAGARCU U SELU ŠPILJARI

                     PISMO MAGARCU U SELU ŠPILJARI

 

Nosio si brašno, vodu, zemlju, kamen, mladu, postelju, trpezu, bajuo, bolesnu staricu, negdje u polju rođeno dijete nosio si do kolijevke. Nosio si breme ljudi i breme vremena na, ne baš velikim, plećima. Nijesi tražio mnogo, a najsretniji si bio kada Ti je u blizini gospodar.

Oglasio bi se tek da ne zaborave na Tebe. Da Ti bace nešto da pregrizeš, pa opet na put do starosti i iznemoglosti.

 

Koliko god se činilo da njegov gazda nema vremena za njega, poseban odnos među nima razvijan je vijekovima. Starili su zajedno i rijetko bi se razdvajali. Pod starost, obojica bi, ne radeći ništa, čekala kraj: gazda u tronošcu, kraj ognjišta, a on dolje, u maloj baštini, pored presušenog bunara.

Samio je, kao odbačena lopta u kutu sobe seoskoj djeci bio je igračka. A nije se bunio.

Sada se oglašavao jednom ili dva puta dnevno. Možda zbog žeđi. Ko bi znao ta njegova posla.

Magareća.

Bio je Mago, bio je Tovar, bio je Naš Konj, bio je Što bi jado, bez njega, bio je Magarac.

I ništa ga nije moglo zamijeniti na prašnjavom drumu prema dalekim krajevima ili na seoskoj stazi koja vodi do nekog pazara, izvora, do crkve, vračare ili do groblja.

Prenosio je sve što treba do vapora, poštanske pruge, kočije ili prve bokeške ferate .

Iz grada, donio je gore do Sela sve: za jesti i popiti, za graditi i sagraditi, za okititi i urediti, za Biti i Ubiti.

 

E moj Mago.

Kako su Te zaboravili. Ni u drževnoj statistici Te više nema. A Ti si još tu negdje, kraj nas i u nama.

Pa Te vode po plažama, za slikanje.

I rugaju se, po nekada, sa Tobom.

A ništa su bez Tebe, jado moj, jadni.

Koliko je bilo tvojih, a ?

Od Istre do Budve, kažu bilo je 30.000 magaraca krajem XIX vijeka.

Sada, Mago moj, samo oko 500. A vjerujem i manje !.

U Boki Kotorskoj, 1880 godine popisano je 1.057 mazgi i magaraca.

Godišta 1900. samo 491, zajedno sa konjima. I vojnim.

Danas, još nekoliko Tvojih rođaka živi u Boki.

A mogao si, Mago, još poslužiti. Da te ima, bar za dječiju igru ako nema potrebe da i dalje nosiš onih stotinjak kila. I po deset kilometara, kad je trebalo.

I po ljetnoj vrućini, i zimi, po kiši i ledu, stazama i bogazama, niz strminu i uz strminu.

U nekim zemljama, pa i susjednim, koliko-toliko brinu da pretekneš. Ne daju da nestaneš jer si dio prošlosti ugrađene u sadašnjost i budućnost. Dio si biološke raznolikosti, dio onoga što zovemo naše i autohtono.

Valjaš Ti još, Mago moj.

Otkriće i ovi naši ono što su drugi otkrili odavno. Tvoje mlijeko ima dijetetska svojstva, liječi brojna kožna oboljenja i jača imunološki sistem. Kažu da si nezamjenljiv u liječenju i socijalizaciji djece.

Sve više cijene Tvoje meso, mada bih volio da ovi naši to ne otkriju.

A turisti!

U Istri plaćaju da Te vide i da se druže s Tobom.

E, moj Mago, hvala Ti što si moju majku toliko puta, snenu i pokislu, odveo do Špiljara .

I zašto da Ti ne zahvalim što Te, kao druga iz djetinjstva, po nekada i sanjam.

 

PS. Ovog Tvog rođaka slikao sam na Luštici. Samovao je na donjoj livadi, ispod puta za selo Brguli.

I da znaš,

pisao sam i govorio da Tebi i svima Tvojima valja dići spomenik.

U znak zahvalnosti. Još me nijesu čuli, a možda hoće.

Možda Te, dragi moj Mago, i sretnem, bronzano preplanulog, negde na kraju nekog parka.

Počešaću Te štapom.