Poliglota tame koji vjeruje u rasvit

U atrijumu ljetnjikovca Buća sinoć je održano  književno veče pjesnika Ljubisava Bjelića Moračkog . Za Aleksandar Ćukovića, politikologa, književnika i pisca- poezija Bjelića istrajava na tradiciji i približavajući se epskom diskursu dokazuje da je taj diskurs i danas djelatan, da živi i da za njega postoji interesovanje.

Posljednjom knjigom “Čekajući rasvit” je dokazao da je poliglota tame. Zabrinut nad sudbinom stvaraoca, jer vrijeme krilato ne traži pjesnike, Bijelić čvrsto vjeruje u rasvit. Na horizontu mrak, još crnje misli i nepregledna groblja tupih olovaka za kojima kao svici ostaju stihovi da lebde do željno isčekivanje zrake. Pjesma posrće u mraku i gubi dah, u pozadini stihovi. Bjelićeva poezija opominje savremenog čitaoca, predačkom murdošću i izvornim jezikom, da se od gustine mraka na brisanom prostoru vremena i burne istorije zainteresuje za one pećine u nama i oko nas i u njihovoj sigurnosti potraži odgovore na brojna pitanja„.

Ćuković primjećuje da se autor  istinski rve sa rojevima pomahnitalih upitnika, čiju postojanost potvrdjuju okeani prolivenog mastila:

Ko je živ a ko mrtav, pitanje je. Jesu li živi ljudi koji ne čekaju rasvite? Šta je čovjek bez rasvita ? Želi li pjesma biti kod pjesnika, vapi li boja pobjeći sa slika ? Neraskidiva je nit kojom Bjelić povezuje antičke dileme i savremeni svijet, jer je poenta u čekanju koje proći neće. A mi smo opet na začelju i u tom čekanju. Težina a ne boja mraka, muka kojom mrak kropi dušu a ne oči, jesu stvari koje pjesnik nijansira u posljednjoj zbirci. Crnilo misli je beskrajno duboko zbog njega i sivila mogu biti crnja. Bjelićeva boja je siva takvo je vrijeme a on svjedoči i pita koje je sivilo crnje. Vaga odmjerava, presipa i pretače, to je sve što pjesniku ostaje. Svjedoči da se ne bi zaboravilo, jer siv je zaborav. Oči nenavikle a pomagala slaba, čekaju rasvit. U redovima čekanja opet smo na začelju“.

Mladi pjesnik, Miljan Živković, je govoreći o Bjelicevom djelu razmatrao suštinu poetskog stvaranja i pjesničkog sizifovskog bola:

 „Otplesati svoj san kroz stihove, uspeti se do neslućenih visina, živeti bez okova i ne biti prikovan za zemlju nositi u srcu sve brige ovog svijeta, živjeti životom prošlim ali uvjereno predvidjati i buduće zemane,  dati peru slobodu da kritikuje sve ono što se čini životom , sloboda , širina i opet sloboda, to se zove poezijom. odlsvaka njegova pjesma ima notu elegičnosti nostalgičnosti . Kao sluga zaštitnika dobra jedina luča i svjetlost postojano i nepomično stajao je pjesnik, jedini i pravi nosilac istinskog sjaja, istine i bogougodnosti. Poeziju nigdje nećemo naći ako je ne nosimo u sebi. Nositi pravdu u sebi nije uvjek lako, to pjesnik najbolje zna jer samo Bog iskreno izražen čuva pjesmu svježu kroz vijekova. Sreće su različite a osjećanje bola isto a svaka Bjelićeva pjesma ima notu elegičnosti i nostalgičnosti. Svaka je pjesnička slika odraz pjesnikovog života, ona je izlaz, spas, slatka utjeha u tuzi a Bjelić kaže da se pjesme se pišu krvlju i životom.“ 

Ljubisav Bjelić je član Udruženja književnika Crne Gore, autor nekoliko zbirki poezije među kojima se izdvajaju: „Prognan kamen”, „Uprijesno vrijeme” i „Sađenuto suzilište”. Njegove stihove su sinoć kazivali Marko Sandić i Ognjen Mićević.