POSJEDNICI IZ DOBROTE- IVANOVIĆ

Palača (palac) Ivanovića nalazi se sjeverno od crkve sv. Stasije u Dobroti. To je trokatna barokna palača podignuta u drugoj polovici XVIII. stoljeća. U spisku kuća za vrijeme Napoleonove okupacije 1808. godine, palača je procijenjena na 6400 forinti, a nalazi se u vlasništvu Luke Ivanovića. Drugi palac Ivanovića, iste vrijednosti, vlasništvo je Mata Ivanovića i braće, a nalazi se južno od crkve sv. Stasije. Spomenuti spisak navodi da 1808. godine Ivanovići imaju 11 kuća procijenjenih na 23.140 forinti.
Pomorci Ivanovići bili su značajni nositelji pomorske privrede Dobrote, vodećeg brodarskog središta istočnojadranske obale. Tijekom XVIII. stoljeća bratstvo Ivanovića imalo je 28 brodova (10 velikih tartana); inače, ovo bratstvo je dalo 69 pomoraca, a stradalo ih je 7. Pomorstvo je u XVII. i XVIII. stoljeću bio težak i rizičan posao, te su samo vješti pomorci odolijevali brojnim opasnostima. Piraterija je posebno predstavljala opasnost u Sredozemlju s obzirom da su obale sjeverne Afrike i Male Azije bile postojbine pirata. Poslije sudbonosne bitke kod Lepanta 1571. godine Turci su zauzeli Ulcinj koji je postao piratski centar i opasnost za bokeljske brodove sve do trećeg desetljeća XIX. stoljeća. U tim stoljetnim borbama posebno su se istakla dva brata Ivanovića, Marko i Jozo. Svojim podvizima kod Patrasa 1751. i Pireja 1756. godine ispisali su slavnu prošlost Dobrote u XVIII. stoljeću. Dukalom Petra Grimanija od 19. lipnja 1751. godine, Marko je dobio titulu kavalira. Viteštvo (kavalerijat) svetoga Marka bilo je jedino odlikovanje koje se davalo za osobite zasluge u ratu; senatskom odlukom od 12. kolovoza 1756. godine, konte Luka (1696.-1759.), otac Marka i Joza, dobio je na dar zlatnu medalju vrijednu 80 cekina; njegova dva brata, Matija i Rafael, stekli su pravo na nasljednu titulu kontea. Svi su ti, i mnogi drugi primjeri, koje ovdje ne možemo navoditi, doprinijeli izuzetnom građanskom statusu obitelji Ivanović i Dobroti kao pomorskome središtu. Primjer obitelji Ivanović uzet je kao ilustrativan za brojne poznate dobrotske obitelji koje su imale posjede na području Tivta i Lastve, a o čijim historijatima neće biti riječi (Tripković, Dabinović, Kamenarović, Oparenović, Radimir i dr.), izuzev o njihovim posjedima u Tivtu i Lastvi.
Posjedi Ivanovića nalazili su se na raznim stranama Boke kotorske. Stjecali su ih ogromnim kapitalom zarađenim hrabrošću, plovidbom i trgovinom. Radi dobivanja monopola nad nabavkom soli 1815. godine, državnoj su blagajni jamčili svojim dvjema kućama: jednom u predjelu (in contrada) crkve sv. Tripuna, koju su 1768. godine kupili od kontea Nikole Bizanti, i drugom kućom koja se nalazi na Trgu od oružja, a koju su kupili od Nikole Antuna Kinka 3. siječnja 1776. godine.
U Tivtu su imali brojne zemljišne posjede i, kako je već poznato, ljetnikovac u Kalimanju (Belanama). Z. Čubrović ističe da je taj stambeni kompleks pripadao srednjovjekovnoj obitelji Pima-Paskvali iz Kotora. Iako vrlo urušen, sačuvao je bitna svojstva arhitekture ostalih ljetnikovaca plemićkih obitelji na obalama Tivatskoga zaljeva. Stambena zgrada je bila dvokatnica s prizemljem, uz čije je dvorišno pročelje pod pravim kutom postavljena ekonomska zgrada. Na strani prema moru bio je vrt s prilaznom stazom, uokvirenom stubovima s pergolom, kojom se izlazilo iz ljetnikovca kroz reprezentativnu kapiju, s koje je pucao pogled na žalo i Tivatski zaljev. Obitelj Paskvali- Pima u Kalimanju je na morskoj obali imala molo za pristajanje brodova i barki. U sklopu ljetnikovca sa sačuvanim dijelom ogradnoga zida i kružnim bastionom u kutu, nalazi se i danas crkvica iz 1373. godine posvećena Sv. Antunu Padovanskom.
Crkvica je smještena s desne strane puta koji vodi od kapije do kuće. Iznad nesrazmjerno velikih vrata postavljen je kameni kip ovoga sveca , a u gornjem pragu vrata uklesan je stih ,,Si quaeris miracula“. Na stubićima maloga zvonika ,,na preslicu“ su urezana slova S.A. Ovo bi po svemu sudeći bila najstarija crkva u Boki kotorskoj posvećena ovome svecu; potječe iz 1373. godine. Na temeljima zvonika nalazi se uklesana godina nastanka spomenute crkvice. Na vrhu zvonika uklesan je grb obitelji Pasquali, a na luku zvonika urezan je natpis kojega donosi Petar Šerović: Qua rex Tvartco fide voluit violare corona/ En fulget meritis ipsa dicata suis. Petar Šerović je natpis ovako preveo: ,,Ona ista vjera , koju je kralj Tvrtko htio da povrijedi krunom (svojim krunisanjem) evo se sjaji (javno i slobodno ističe) pošto je njegovim zaslugama (djelima) svečano priznata.“ Pored drugih objašnjenja Šerović navodi članak M. Perojevića prema kojemu je Tvrtko aktom ,,pomogao, zaštitio, ili javno ispovjedio svoju rimokatoličku vjeru, stekao zasluge za učvršćenje i širenje ove vjere među narodom, čime je u očima kotorskih plemića popravio svoj prvi korak, te mu je to u ovome natpisu priznato.“ Inače, unutrašnjost crkvice je oštećena od vlage. Po nekim tragovima reklo bi se da je iznad oltara bila freska sv. Antuna, a na crkvenom svodu velika zvijezda. Na zidovima s desne i lijeve strane u tri reda naslikano je 14 grbova starih kotorskih plemićkih obitelji – ukupno njih 84, kojima pripadaju pojedini grbovi. Na pročelnom zidu, iznutra, bila su naslikana tri grba od kojih se bolje raspoznaju tragovi grba u sredini ispod zvijezde (rozete). Ispod grba je natpis: MCCCCLXXIII A(nno) / Regi nominis et muneris / magnanimit(atem) / hoc stemat(e) antiqua. nobilita(s) / hoc tempor(ibus omnibus) / aeterna(vit). Prema autoru Đelčiću, ovdje je bio naslikan kraljevski grb ugarsko-hrvatskoga kralja Ljudevita I., pod čijom se zaštitom onda nalazio. Natpis je ovjekovječena uspomena na kraljevsku milost iskazanu kotorskim plemićima. Istraživač bokeljskih starina Antun Rosi, pak, 1910. godine u listu ,,Glasnik svetog Ante“, u kojemu je opisao ovu crkvicu, iznosi da je to grb obitelji Pima-Pasquali, ,,a da natpis, iako potječe iz g. 1373. podsjeća na bosanskoga kralja Tvrtka, čijim je velikodušjem ovaj grb bio urešen kraljevskom krunom.“
U starim notarskim ispravama zabilježene su kupovine brojnih nekretnina od strane obitelji Ivanović na tivatskome području tijekom XVII. i XVIII. stoljeća.
Kapetan Đuro Rafaela Ivanović iz Dobrote u vremenu od 1721.-1723. godine kupuje od Tripuna Vrakjena pok. Bernarda zemljište za usjev i kuću u suhomeđi u Lastvi (Gornjoj). Na tom mjestu je nekoliko voćki i loza po međama. S donje strane su posjedi sinova pok. Nika Kovača (Covaz), sa strane je ležeća ostavština Zaguri, s druge strane nasljednik pok. Ivana Draga Frančevića (Francevich)….
Godine 1752. Ivanovići su kupili četiri parcele u Mrčevcu od kotorskih građana Koradini (Corradini). Spominje se kao prvi lokalitet Salamunovo s otkrivenom kućom, 21 stablom masline i nekolicinom drugih voćki; druga je parcela polje Krstac s polupokrivenom prizemnicom, 6 maslinovih stabala i drugih voćki. Granicu ovoga terena čini Salamunovo s kućom bez krova, zemljište u vlasništvu samostana Gospe od Anđela, zemlja crkovinarstva Sv. Tripuna i zemlja samoga prodavca. Prodavci Koradini, što je zanimljivo, dobili su nekretnine 1691. iz ležeće ostavštine obitelji Mekša koja je bila u dužničkom odnosu prema njima. U to je vrijeme Luka Ivanović kupio zemljište na lokalitetu Kretva (Cretva). Četvrto zemljište je na mjestu Hratovade(?) – na teritoriji Mrčevca. Nije nam poznato je li to zemljište, kupljeno od Lovra i Marka Koradinija, dobilo kasnije naziv Koradinovo ili je to bio naziv neke druge zemlje koju su Ivanovići od njih kasnije kupili. Budući da su tu zemlju prije prodaje obrađivali kmetovi (coloni) Marko i Jovo Čobanović, nakon prodaje su je odbili prepustiti novom vlasniku konteu Jozu Ivanoviću. Stoga su mletačke vlasti, na zahtjev Antona Trojana, zastupnika Joza Ivanovića, naredile kmetovima da se ne smiju miješati (ulaziti) u imanje Koradinovo i ometati u radu kmetove koje je novi vlasnik namijenio za rad na tome imanju.
Rafael Ivanović je 1765. godine kod notara ovjerio kupovinu zemlje u Kotorskome polju, dijelom obradivo, a dijelom neplodno: s jedne od strana zemljište je graničilo s Golubovićima i Tripkovićima iz Crnog Plata.
Konte Krsto Ivanović kupio je 1771. godine izvor u Tivtu kako bi izgradio dva mlina za mljevenje žita. Uz taj izvor ,zvani Trstenik, kupio je i dvije čestice zemlje od Petkovića iz Tivta: Pera pok. Tripa, Šima pok. Vuka, Mata pok. Marka, Tripa pok. Stijepa, Krsta pok. Đura i njegova brata Pera, kao i od Jane, udovice pok. Đura, Krstove i Perove majke. Prema zaključenom ugovoru kupca i Petkovića, tok vode (acquedotti) mogao je biti usmjeren na tri strane, a na četvrtoj je trebao biti potok Trstenik. Kada budu napravili mlin, Petkovići ga mogu preuzeti i biti mlinari i njegovi čuvari; polovica zarade trebala je ići vlasniku, a druga polovica Petkovićima, koje Ivanovići – tako je ugovoreno – ne smiju nikada izbaciti iz mlina, osim ako ovi načine štetu ili izvrše krađu. Ako jedan od Petkovića bude okrivljen za štetu, odštetu će platiti svi ostali Petkovići od svojih dobara; a ako to ne bude dovoljno za naknadu štete, konte će ih izbaciti iz mlina. Konte Ivanović daje dopuštenje Petkovićima da tijekom srpnja mjeseca mogu po pola sata dnevno koristiti vodu za polijevanje vrtova. Petkovići su po ugovoru primili 15 cekina.
Godine 1773. ,,plemeniti“ (nobile) Stjepan Vrakjen pok. Tripuna za sebe i u ime kontea Marina Franovog prodaje kavaliru (vitezu) Jozu Ivanoviću iz Dobrote komad kamenitoga i šumovitoga terena u Mrčevcu, na lokalitetu Krstac. S gornje strane toga terena je javni put, s donje braća Fruska (Frusca) iz Kotora, sa strane je imanje opata Frana Karlisa Koltronija (Francesco Carlis Coltroni), koji ga drži u korist crkve (pro ecclesia). Vrakjeni prodaju Ivanovićima i svoje najmove za nekoliko kopela žita godišnje. Konte Filip Ivanović je puno ranije plaćao najam na zemljište, ali je 1795. godine poduzeo korake da bi ih se oslobodio. Slijedom, konte Đuro Ivanović se 1697. godine oslobodio najma, odnosno plaćanja 6 kopela žita crkvi sv. Elizabete za zemlju Gojkovina glavica u predjelu Dumidrana blizu Mrčevca.
Podatak od 6. rujna 1799. godine govori da su braća kontei Filip i Ivan pok. Đura Ivanovića iz Dobrote imali zemlju u Donjoj Lastvi i da je do nje bilo vlasništvo Đura Ivanovića zvanog Moro, također iz Dobrote, čija obitelj nije nosila plemićku titulu. Bili su poznati pomorci. Posjedi kontea Filipa i Ivana pok. Đura graničili su sa zemljom koju je spomenutog datuma Marija, kći Anđela Buće Fiškalovića, prodala patrunu Đuru pok. Frana Perušine . Riječ je o Marinića ponti ili Cacovu, smještenom u mjestu zvanom Brajković. Površina zemljišta je bila prilično velika, s obzirom da je na njemu bilo 75 stabala maslina.
Kontesa Marija, supruga kontea Rafaela Ivanovića 1784. godine dolazi kod notara radi ubilježbe kupovine zemljišta Petra Kinka (Pietro Chinch )u Brdima (istočno od Prevlake). Zemljište graniči s imanjem Stanka Jovova iz Krtola s gornje strane i s imanjem dominikanaca samostana sv. Nikole s ostale tri strane.
Konte Luka Ivanović pok. viteza Joza za sebe i svoje sestre, uz pristanak majke, kupuje 1801. godine od Vicka i Frana, sinova pok. Tripa Jakonje, zemlju Markov stan (Marcostan) u Mrčevcu za 16 talira (25 lira po taliru). Zemljište graniči s potokom s gornje strane, s donje s konteom Bizantijem, s treće strane također s potokom, a s četvrte s posjedom kupca Luke Ivanovića.
Petar pok. kontea Đura Ivanovića 1866. godine za sebe i svoje nasljednike prodaje (in piena e libera proprietà) Šimu pok. Đura Perušine zemljište u Lastvi zvano Pod kostanje od otprilike tri dana oranja, s maslinama i nekoliko stabala kostanja, okruženo okolnim posjedima Ilije Perovog Perušine, Šima Tripovog Perušine, Nika Perušine, Joza Škanate, državne zemlje (Demanio), Marka Krstova Nikelje, Boža Ivova Sindika i samoga kupca.
Ivanovići su u XIX. stoljeću imali mlinove u Dumidranu i na lokalitetu Gajine. U njima su radili Tivćani -Pinjatići. U dokumentu se može naći izvjesni Pinjatić zvani Belan. (Pignatich detto Bellan). Na imanje u Kalimanju- u staru kuću dvokatnicu s crkvicom sv. Antuna iz XIV. stoljeća, prvobitno u vlasništvu plemića Paskvalija, zatim dobrotskih plemića Ivanovića, u novije se vrijeme naselilo bratstvo Belan, što možda nije slučajno; to bi se moglo povezati s ekonomskim( kmetskim) odnosima Ivanovića i Belana u kojima su imali ulogu spomenuti mlinovi.
Godine 1867. konte Ivo Ivanović pok. Đura , nastanjen u Tivtu, prodaje Špiru Sbutegi iz Prčanja zemlju u Donjoj Lastvi pod nazivom Strana. Zemlja pod maslinama bila je površine ,,trideset dana oranja“ u vrijednosti od 1600 fjorina austrijske valute. Petar konte Ivanović u svoje ime i u ime svojih nasljednika prodao je 10. ožujka 1868. godine Krstu Perušini zemljište Boškovo u Lastvi, veličine ,,tri dana oranja“ za 100 fjorina, oko kojega je bila zemlja Špira i Tripa Zmajevića i jednoga od nasljednika Perušina.
Rafael pok. kontea Krsta Ivanovića, časnik (primotenente) austrijske carsko-kraljevske mornarice, rođen u Trstu, nastanjen u Puli, 12. kolovoza 1872. godine izdao je punomoć konteu Filipu Ivanoviću iz Dobrote kako bi ga mogao zastupati u svim pravnim poslovima. Izgleda da je već onda namjeravao prodavati svoje posjede u Boki kotorskoj. Treba istaći da je francuska dominacija u Boki prouzročila propadanje domaćega pomorstva, a samim time, opadanje financijske moći Bokelja. Čak i bogati kontei Ivanovići u drugoj polovici XIX. stoljeća uzimali su zajmove od svojih sunarodnjaka i prihvaćali hipoteku nad svojim imanjima. Tako je izgledao tijek sudbine Ivanovića i mnogih drugih bogatih obitelji: zaduživanje na temelju vrijednih posjeda, hipoteke, punomoćja iz Venecije upućenih izabranim posrednicima…
O Matu pok. kontea Vicka Ivanovića više se saznaje iz notarskih spisa koji predstavljaju ugovore o dugu. Konte Mato Ivanović rođen je 21. rujna 1808., a umro je 22. veljače 1888. godine u Dobroti. Iz njegove oporuke od 4. svibnja 1857. godine vidi se da je imao dosta nekretnina koje je uknjižio 1822. i 1833. godine, ali u zajednici s rođacima Lukom, dr. Antonom i Lucijom koji već onda prebivaju u Mlecima. On sam nije ostavio potomstvo. Imanja su bila u Herceg-Novome, Kavču, Mrčevcu, Tivtu i u Dobroti. 1861. godine je Mato Ivanović uzeo zajam od trgovca Iva Milina pok. Blaža iz Prčanja u iznosu od 1600 austrijskih fjorina, pa se stoga pod hipotekom našla polovica godišnjega prihoda s imanja u Tivtu, kao i samo imanje: kuća, pomoćna zgrada, magazin, mlin za mljevenje maslina, riva, mandrać, guvno, vrt s počulom, zemljište na lokalitetu Stari trap, Franino, Pijavica, teren pod nazivom ,,Među vrte pri moru“ i ,,Među gornje vrtove“ (Fra i giardini superiori) i zemljište Mirčevina (Mičevina?). Bila je tu još jedna kuća uz već spomenutu, s vrtom, obiteljskom kapelom, terasom i magazinom. Možemo samo pretpostaviti da ovaj opis imanja odgovara ljetnikovcu Pima- Paskvali jer ne možemo identificirati mikrotoponime s lokalitetima, a mikrotoponim ,,pijavica“ čest je, ne samo u Tivtu, već i u čitavoj Boki. Uz spomenuto imanje još je tu i zemljišni kompleks (latifondo) Pin (smatramo da je to bivša Turkova poljana i puno širi prostor na današnjem Pinu) koji se s gornje strane spaja s Mičevinom. Čitavo imanje – kako stoji u notarskoj ispravi – graničilo je s istoka i sjevera s potokom, sa zapadne strane s javnim putem, s južne strane opet s javnom cestom, a jednim dijelom i s morskom obalom. Zanimljiva je činjenica da je Mičevina 1930. godine bila u posjedu Ivanovića, što dokazuje jedan zapisnik od 4. prosinca o procjeni štete. Inače, opisano imanje kontea Ivanović, kako smo već naveli, uknjižio je bio 1822. i 1833. godine.
Godine 1888. kada su Ivanovići već živjeli u Veneciji, odvijala se prodaja njihovih imanja u Tivtu. Tada Mato konte Ivanović pok. Vicka, Luka konte Ivanović pok. Joza , odvjetnik i posjednik dr. Anton konte Ivanović pok. Joza i Lucija kontesa Ivanović pok. Joza prodaju zemlju trgovcima u Tivtu, braći Tripu i Krstu Staničiću pok. Šima (Pin u Tivtu?) u vrijednosti od 3400 austrijskih fjorina. U vezi s ovim notarskim spisom treba reći sljedeće: godine 1888. Krsto Šima Staničića kupio je od kontea Mateja Ivanovića iz Dobrote na obali Pina mali ljetnjikovac koji je imao prizemlje i kat i bio je veličine jedne četvrtine današnje velike kamene kuće Staničića. Ljetnikovac je imao uređeni perivoj (đardin) s južne i istočne strane, uređen i geometrijski oblikovan, s palmama, raznim cvijećem i alejom borova. Tu je bio i bunar koji je zatrpan poslije potresa 1979. U zaleđu perivoja bio je vinograd zasađen biranim sortama vinove loze, voćnjak sa stablima raznih voćaka: trešnjama izuzetne sorte (,,goveđe srce“), nješpulama, japanskim jabukama (kaki jabukama) i drugim sortnim voćem. Krsto Staničić, kupac ljetnikovca Ivanovića, produžio je prizemlje ljetnikovca (u pravcu današnjega hotela ,,Mimoza“ i na tom je dijelu sazidao novi kat. Dio prizemlja iznajmio je ondašnjoj Pošti čiji je upravitelj bio Sbutega, djed (ili pradjed?) pok. don Branka Sbutege. U drugom dijelu prizemlja Krsto Staničić je, kao poduzetan čovjek, u vrijeme Austrije, kada su mnogi brodovi uplovljavali u Tivatski zaljev, a u mjestu nije bilo kavane, otvorio tzv. Gradsku kavanu, vrlo lijepo opremljenu stolovima s mramornim pločama s osnovom od kovanoga željeza, te tapeciranim stolcima kojima su noge također bile od kovanoga željeza, po uzoru na kavanu ,,Dojmi“ u Kotoru. Da bi opremio kavanu, putovao je u Veneciju. Kavana je bila opremljena skupim posuđem, kao što su ,,gvantijere“ (poslužavnici) od alpake. Posjetitelji su odlagali svoje kapute na držače od bambusova drveta, a čitali su novine koje su bile u drvenim ,,držačima“, također od bambusa. Hranu goste kavane pripremale su Krstove sestre. Sinovi Krsta Staničića, Ilija i Metod, svojevremeno su podigli drugi kat kuće, koja sve ovo proteklo vrijeme, od kraja XIX. stoljeća do dana današnjega, ukrašava tivatsku rivu. Važno je dodati da je Krsto Staničić ispred kuće napravio mulo za brodove koje je jako dugo bilo u funkciji.
Na zemljištu u vlasništvu kontea Ivanovića na Pinu, (u liniji zgrade Staničića prema hotelu ,,Mimoza“) izgrađena je i prekrasna dvokatnica, vjerojatno od bijelog korčulanskog kamena, s balkonima i sa zaobljenim pročelnim dijelom na vanjskim kutevima. Zgrada otkriva građanski ukus vlasnika i težnju k mediteranskom arhitektonskom duhu. Predstavlja zaštitni znak tivatske rive, obasjavajući je bjelinom svoga kamena. Gradio ju je majstor (inženjer?) Frano Picelj iz Dubrovnika. Na tom mjestu prvobitno je bila srednjevjekovna ,,kontija“ s bedemom i obrambenom kulom koja je srušena prilikom izgradnje hotela ,,Mimoze“ 1958. godine. Blizu nove zgrade je srednjevjekovna crkvica sv. Ivana. Smatramo da je kuća Berberovića izgrađena na mjestu srednjevjekovne kontije( od konte) kotorskih plemića Bolica, ali bi to trebalo točnije ustanoviti podrobnijim istraživanjem arhivskih spisa.
Godine 1889. konte Mato (Mattio) Ivanović pok. Đura iz Dobrote prodaje Jozu Nikoliću pok. Mata Đurovog, poljodjelcu iz Donje Lastve, zemljište ograđeno s jedne strane zidom, te bunar ,,sa živom vodom“ i sve voćke zasađene na toj zemlji za cijenu od 150 fjorina. Spomenuti kontei Ivanovići pok. Joza iz Venecije sklopili su 1893. godine na temelju svojih zemljišta u Tivtu ugovor o hipotekarnom dugu na 2000 fjorina. Ugovor je potpisan 28. lipnja 1894. godine, a potpisao ga je konte Luka pok. Joza Ivanovića, privatni poduzetnik iz Venecije . Kontesa Elena Ivanović pok. Luke već je bila umrla u Veneciji…
Kod kotorskog notara Josipa Pecija (Giuseppe Pezzi) je 31. svibnja (petak) 1889. godine sklopljen kupoprodajni ugovor: konte Mato Ivanović pok. Đura, posjednik iz Dobrote, prodaje Jozu Nikoliću pok. Mata Đurova, poljodjelcu iz Donje Lastve, teren koji je s jedne strane opasan zidom, a na posjedu se nalazi bunar sa ,,živom vodom“ i stabla svakojakoga voća. Teren se nalazi u katastru za Donju Lastvu. Cijena je 150 fjorina (valuta austriaca).
Konte Mato Ivanović pok. Đura i Njeze (signora Agnese), udovica pok. Joza kontea Ivanovića, oboje posjednici iz Dobrote, 1891. godine prodaju Jozu Nikoliću pok. Mata Đurova, poljodjelcu (contadino di Lastua Superiore !) teren nalik vrtu, zabilježen u katastarskoj općini Gornje Lastve, za koji nema oporuke….Cijena je 50 austrijskih fjorina.
Nasljednici pok. Joza u Veneciji – Luka, dr. Anton i Lucija 1896. godine Antonu Živcu Mijatovom, ondašnjem posjedniku i trgovcu, prodaju zemlju u Tivtu za 1100 fjorina. Prije toga je dr. Anton Ivanović s bratom i sestrom prodao još nekretnina u Tivtu Tripu Šima Staničiću iz istog mjesta.
Dana 7. studenoga 1896. godine Ana, supruga kontea Petra Ivanovića, rođena Tripković, onomad nastanjena u Podgorici, prodala je Jakovu Vukićeviću pok. Anta kuću pod kat. br. 26 (colla part cat, degl’ edif. 26) u Donjoj Lastvi za 1600 fjorina, a prije toga je, točnije 1890. godine, dok je još bila u Dobroti, od Aleksandra Tripkovića pok. Đura, nastanjenoga u Trstu, kupila nekretninu u Dobroti. Već spominjani suvlasnici, potomci pok. kontea Joza iz Venecije, kao i kontesa Ana, udovica kontea Mata iz Dobrote, prodali su dvije čestice zemlje Općini Tivat za 300 fjorina. Kupci u ime Općine, nakon odluke o kupnji koja je donesena 16. srpnja 1897. godine, bili su načelnik Marko Krstović i njegov zamjenik (assessore) Krsto Staničić. U prodaju je, izgleda, bila uključena i Marija, supruga Anđela Barišića, rođena Galjufi (Gagliuffi), nastanjena u Kotoru; kao bivši zajmodavac Ivanovića, od 1893. godine je raspolagala hipotekarnim pravom na trećinu posjeda. Ipak, prilikom prodaje sačuvano je doživotno pravo plodouživanja u korist kontese Ane Ivanović. Godine 1899. došlo je do sklapanja kupoprodajnoga ugovora između istih strana za zemljište u Tivtu koje je koštalo 450 fjorina.
Tijekom XX. stoljeća nastavljeno je otuđivanje posjeda članova grofovske obitelji Ivanović, onda već rasutih po Italiji, ali i drugdje po svijetu. Prema našem saznanju, 1934. godine se na sjednici Općinskog odbora u Tivtu govorilo o otkupu preostalih imanja u posjedu Ivanovića; bilo je riječi o 70 000 kvadratnih metara nekretnina. Na primjeru obitelji Ivanović, na primjerima brojnih kotorskih, prčanjskih, dobrotskih, peraških, pa, tako, i tivatskih obitelji, slijedom povijesnih mijena, možemo vidjeti i ekonomske promjene u Boki kotorskoj.

Anita Mažibradić- “Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara”, Donja Lastva 2015.
(projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostvarivanje prava manjina Crne Gore)