POSJEDNICI IZ PERASTA- ZMAJEVIĆ

Palača peraške obitelji Zmajević, pod nazivom ,,Biskupija“, nalazi se u zapadnom dijelu Perasta. U njoj su stolovala dva biskupa, Andrija (1624.-1694.) i Vicko Zmajević (1670.-1745.). Palača ima obiteljsku kapelu s osmokutnim zvonikom, koja je posvećena Gospi od Rozarija. Ovaj nekadašnji posjed Zmajevića znak je raspoznavanja peraškoga pejzaža. Palača dobiva barokni izgled za vrijeme Andrije Zmajevića, o čemu svjedoči natpis na pročelju, na kojemu je navedena 1664. godina. Impozantnog je izgleda, smještena na stijeni, oslikana freskama umjetničkom rukom poznatoga baroknog slikara Tripa Kokolje… Smatra se da je u njoj bila najveća knjižnica u Dalmaciji koja je prenesena u palaču Burović u Herceg Novome, gdje je izgorjela 1806. godine. Bogata obitelj Burović bila je brakom vezana s obitelji Zmajević; Vicko Burović je ženidbom djevojkom iz obitelji Zmajević kao prvi u prezime Zmajević dodao uz svoje: Vicko Burović Zmajević.
Matija Zmajević (1680.-1735.) bio je nećak nadbiskupa barskoga i primasa srpskoga Andrije Zmajevića, a sin poznatoga pomorca Krsta (Krila) Zmajevića. Kao veliki pomorski stručnjak u službi Petra Velikoga u Petrovgradu i sudionik borbe protiv Šveđana, dobiva zvanje ruskoga kontraadmirala, pa viceadmirala. Umro je u Tavrovu, a sahranjen je u Moskvi.
Izvjesni Ivaniš Smajević, kožar s Njeguša stanovao je u Kotoru u XVI. stoljeću, kako se može vidjeti u notarskom spisu iz 1591. godine. Njemu je kotorski plemić Frano pok. Tripuna Bolica izdao u najam kućište – zidovima ograđen prostor bez krova, dok je ostatak bio u ruševinama. Prostor se nalazio u Kotoru, u predjelu crkve sv. Magdalene. S gornje strane crkve je bila kuća…
U arhivskom spisu od 20. listopada 1669. godine nalazimo Nikolu Zmajevića, zvanoga Crnogorčević, također iz Perasta (Nicolo Smaevich detto Cernogorcevich da Perasto). U navedenome spisu je riječ o dugu. Iz te godine, točnije od 1. svibnja, datira račun u iznosu od 90 cekina, koje Radule Ivanov i Ivan Zmajević s Njeguša duguju zlataru Vicku pok. Đorđa Turlakoviću još od 24. lipnja 1637.“ Godine 1650. spominje se spor između Mihaila Andrije Znajevića i Lovra Kolovića iz Perasta ,,zbog potreba za sirom i radi izvoza sira u Veneciju“. Krsto Zmajević se spominje u dokumentu od 29. kolovoza 1677. godine. U dokumentu se navodi da je zemljište za sijanje naziva Vilino Brdo (Vigline Bardo) u Kostanjici dobio kao donaciju od Marije, Vickove sestre i kćeri pok. Silvestra Sperance (Speranza), a sve uz pristanak Miha Veslia (ili: Vesigla).
Nije nam poznato je li spomenuti Zmajević s Njeguša imao obiteljske veze s poznatim Zmajevićima u Perastu ili, pak, sa Zmajevićima u Lastvi, ali u objavljenoj literaturi nalaze se podaci da je peraška obitelj Zmajević iz sela Vrbe (u Njegušima). Navode se tri Zmajevića, počevši od godine 1543., koji su pored svoga zanimanja razvili trgovinu kožama, svitom i svilom. Treba imati u vidu da je Zmajevića bilo i u Kotoru i vezuju se za priču da su ,,njihovi preci bili posadnici znamenite kotorske porodice Drago koja je u XIV vijeku , pored porodice Buća, bila najbogatija, najuticajnija i najuglednija u Kotoru.“ I Zmajevići i Drago imali su zmaja u svome grbu).
Predak Zmajevića u Lastvi, o kojima će biti riječi, je Petar Zmajević. Njemu je Niko Radov Lumbardić iz Lastve, a nastanjen u Prčanju, 31. prosinca 1713. godine prodao komad zemlje u Lastvi pod nazivom Dubrava, dijelom pod lozom, a dijelom namijenjeno za usjeve. Nalazio se nasuprot kuće Rada Stjepanova, a graničilo je s dvije strane s općinskim putem, a s jedne od strana opet s Radom Stjepanovim.
Lastovsku obitelj Zmajevića dovodimo u vezu s poznatim Zmajevićima iz Perasta; u prilog tomu nam zasad govore samo njihove rodbinske, odnosno, bračne veze s kotorskim plemićima Jakonja i Vrakjen koji imaju kuće u Lastvi; povezani su rodbinski i s prčanjskom plemićkom lozom Beskuća koji su imali kuću u Mrčevcu. Pored kuće Jakonja, , uz more prema crkvi sv. Roka u Donjoj Lastvi, do sedamdesetih je godina prošloga stoljeća bila nekadašnja kuća peraškoga posjednika Špira Zmajevića koja je poslije potresa srušena. Nakon što ga je naslijedio Jozo Zmajević, sin Špirov, posjed se sastojao od kuće s impozantnim vrtom, ekonomske zgrade, voćnjaka i poljskog dobra; sve je bilo ograđeno zidom i željeznom ogradom prema put, a put popločan kamenom do same obale, uz koju su Zmajevići imali pristanište i mandrać za barke.
Kuća (čest. zgr. 16, anagrafski br. 42) je imala prizemlje i tri kata. Zidovi su bili građeni kamenom i krečnom žbukom, a krovna je konstrukcija bila od jelove građe, na četiri vode, te pokrivena crijepom. Prizemlje kuće imalo je dvoja vrata, a pod je bio pokriven kamenim pločama. U pod su bila ukopana tri kamena pila (kamenice) s po 15 barela zapremine. Vanjskim kamenim stubištem se dolazilo na prvi kat, koji je imao četiri prostorije. Drvene su stube vodile s prvog kata na gornje katove. Podovi na katovima bili su od jelovih dasaka, odnosno tavanica s jelovim gredama. Na katovima je bilo po šest prozora sa staklenim oknima i škurima. U vrtu, odnosno bolje reći u parku, u kojemu je raslo i zimzeleno drveće i cvijeće, nalazio se ribnjak ograđen ukrasnim zidom i obložen crvenim kamenim pločama. Na suprotnoj strani glavnoga ulaza u kuću, prema brdu, do bunara je vodio je put dug 37 m. S bočnih strana kuću su štitili zidovi od žbuke, metra visine i s 15 kolona od tesanog kamena. U ekonomskoj zgradi bila je krušna peć i peć od opeke za pečenje rakije. Na granici poljskog dobra bio je podignut zid 50 m dužine i 5 m visine koji je služio za zaštitu terena od vodene bujice. Na poljskom imanju vlasnika Joza Zmajevića, površine 18 500 kvadratnih metara, raslo je 290 stabala maslina, 6 stabala murava (bijelog duda) i 140 stabala agruma i drugog voća: limuna, naranača, smokava, (25 stabala) trešanja, breskvi, šipaka (nara), višanja, dunja, marelica, šljiva, stablo n(j)ešpule i stablo oraha. Na imanju je još bilo zasađeno 100 čokota (trsova) loze crnoga i 18 000 čokota bijeloga grožđa.
O Špiru Zmajeviću se zna da je bio mornarički časnik. Njegov sin Jozo Zmajević 1881. godine je dobio dozvolu za trgovinu špiritom. Kasnije je bio u velikim financijskim poteškoćama, što se može zaključiti prema izvršenoj procjeni imanja 1888. godine na njegov zahtjev, a zbog hipotekarnog duga. U to doba njegovo je imanje vrijedilo 18 039, 95 fjorina. Financijski problemi počeli su i ranije: udovica Špira Zmajevića, Jozova majka, bila je 1871. godine prinuđena založiti kuću, kojoj je s južne strane bila kuća i imanje nasljednika Frana Jakonje. Iste se godine počelo s prodajom zemljišta i druge kuće (pod angraf. br. 2) koja je prodana don Vicku Visinu iz Prčanja. Prodano je i zemljište na lokalitetu Boškovo (kupila ga je obitelji Perušina), magazin, zemljište zvano Vrt ili Pod staru kuću (obitelji Gašparin). U blizini su toga posjeda bila i zemljišta obitelji Zifra iz Kotora i Đura Ivanovića iz Dobrote. Prema spisu Poreznoga ureda u Kotoru od 27. siječnja 1876. godine, nasljednici Frana Jakonje bili su njegova udovica Roza, njen brat Frano Beskuća, ali i Jakonjina nećakinja (nipote) Jozica (Giuseppina) i njezina braća Jozo i Hanibal, koji je ,,već dugo“ u Kairu.
Hanibal Zmajević, nastanjen u San Francisku, 1905. godine preko opunomoćenika svoje imanje i nekoliko čestica zemlje prodaje don Đuru Perušini, kooperatoru pri katedralnoj crkvi sv. Tripuna, koji ga kupuje za sebe i svoju braću Mata, Vicka, Nika, Roka i Ermenđilda Perušinu (čest. zgr. 18/2, 19, 21). Iste te godine Špiro pok. Joza Zmajević, Hanibalov nećak i pomorski kapetan u službi austrijskoga Lloyda u Trstu, kao i preostale dvije vlasnice- njegova sestra Marijana Zmajević i njegova majka Marija, udovica Joza Zmajevića, prodaju stambenu kuću, ekonomsku zgradu, zid i nekoliko parcela zemlje u Donjoj Lastvi Antu Ivoviću, poduzetniku javnih radova za 26 000 kruna. Antun Ivović, sin Mata Tripovog Ivovića iz Gornje Lastve, sudjelovao je u gradnji pruge na Bliskom istoku. Na tome je posjedu izgradio park, ribnjak i uredio vilu Viktorija koja je nakon Drugoga svjetskog rata preuređena u hotel Park, a srušena nakon potresa 1979. godine. Antun Ivović je, uz još neke posjednike (Fažo i dr.), bio osnivač ciglane Račica u Tivtu. Umro je 1919., a smrt ga je zatekla na dužnosti predsjednika Hrvatske čitaonice u Donjoj Lastvi. Nakon njegove smrti tu je dužnost prihvatio dr. Antun Mahkovec. Dvije godine prije smrti Ivović se zalagao za razdiobu darova siromasima prigodom božićnih blagdana. Osobno je podijelio 21-oj osobi po 10 kruna. Isto je učinio i u korist udovica i siročadi prilikom smrti Franje Josipa- darovatelji su bili Miho Fažo s 50 kruna, konte Petar Luković s 2 krune i Šimun Rajčević s 2 krune… Milodare je udijelila i kontesa Katarina Luković.
U Lastvi je živio Tripo pok. Petra Zmajević, brat Špira Zmajevića, čije smo nasljednike upravo naveli. Njegova kuća (čest. zgr. 7) imala je prizemlje i potkrovlje u kojem je bila smještena kuhinja. Kuća je bila pokrivena kanalicom. Ivo pok. Petra Zmajević bio je oženjen Jerolimom Vrakjen. Imao je sina Tripa i kćer Katarinu, udanu za Nikolu Zifru kojemu je Ivo prodao kuću (anagr. br. 1: prizemlje, kat i potkrovlje). Tripo Ivov Zmajević naslijedio je zemljište na lokalitetima Tobinovo i Jankovo u Donjoj Lastvi i na lokalitetu Komat u Tivtu. Njegova sestra Katarina Zifra kupit će 1898. godine kuću u Lepetanima od posjednika Tripa Miline iz Prčanja.

Anita Mažibradić- “Tivat kroz stoljeća- mjesto kmetova i gospodara”, Donja Lastva 2015.

(projekat Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore, finansiran od Fonda za zaštitu i ostavrivanje prava manjina Crne Gore)