POSJEDNICI IZ PRČANJA- LUKOVIĆ

Vidjeli smo da je na razmeđi XVIII. i XIX. stoljeća, pa i tijekom samog XIX. stoljeća, stjecajem političkih, a sukladno tome i ekonomskih okolnosti, došlo do velikih promjena u Boki kotorskoj. Ne ulazeći u detalje tih promjena, označili bismo ih samo u smislu smjene starih vlastelinskih obitelji iz Kotora, čije su mjesto po poduzimljivosti, financijskoj i društvenoj moći zauzele druge novostasale obitelji iz Dobrote i Prčanja. To se može zorno vidjeti na primjeru obitelji Luković iz Prčanja koji u Tivat dolaze na posjed kotorske obitelji Buća.
Obitelj Luković imala je kuću kraj crkve Gospe od Karmena u Prčanju koju je podigao kapetan Tripo Lukov Luković (1585.-1656.). Iz 1652. godine je dukal dužda Franćeska Molina (Francesco Molin), kojim ga je mletački senat imenovao admiralom. Četiri godine nakon toga umire u Mlecima i po svojoj želji biva sahranjen u spomenutoj obiteljskoj crkvi. Inače, iz ove obitelji su trojica admirala Kotorske mornarice.
Bilo je više bratstava Lukovića, ali će ovdje biti riječi o obitelji kontea Marka Lukovića koji je dekretom mletačkoga senata i dužda Alviza Moćeniga (Alvise Mocenigo) 27.ožujka 1773. godine za zasluge u ratu i u miru dobio plemićku titulu ,,conte“ za sebe i svoje nasljednike. Naime, Marko Luković je puno ekspeditivnije od svih ostalih brodara brzim fustama (brodovima) dopremao državnu poštu od Kotora do Venecije i obrnuto. Grb ove plemićke obitelji u gornjem polju ima sivu vranu, a u donjem strelicu i natpis Concordia fratrum (Bratska sloga). Grb se nalazi na pročelju obiteljske crkve Gospe od Karmena i na kući Lukovića na Glavatima, odakle je obitelj kontea Marka Lukovića preselila u Kotor pred kraj XVIII. stoljeća.
Svojim materijalnim i duhovnim usponom Lukovići su značajno obilježili vrijeme u kojemu su živjeli i sudjelovali. Pomorstvom su se aktivno bavili početkom XVII. stoljeća. Svojom vještinom na brzim fustama, gaetama i felukama privukli su pažnju mletačkih vlasti. Tripo Lukov Luković svojom je fregatom prevozio državnu poštu između Mletaka, Zadra, Kotora i Krfa. Više puta je odbijao napade turskih gusarskih lađa; jednom se hrabro i vješto oslobodio iz turskoga ropstva. Svojim zaslugama na moru, on, kao i drugi prčanjski pomorski trgovci, stekli su posebnu dozvolu za prodaju robe (kaštradine, sira, ulja, lojanih svijeće i dr.) na Trgu Slavena (Riva degli Schiavoni) u Veneciji; Luka Tripov Luković (rođen 1610.) postao je 1639. godine admiral u mletačkoj mornarici i istakao se hrabrošću i vještinom u Kandijskom ratu.
Polovicom XVIII. stoljeća Lukovići su sagradili veći dio svojih udobnih kuća, palača i kućnih kapela. Kuće su gradili, kao i svi imućni Bokelji, od tesanoga kamena iz Strpa i s Korčule. Sjaja i raskoši nije svakako nedostajalo u salonima njihovih zdanja. Krajem XVIII. stoljeća Lukovići su bili bogati brodovlasnici, trgovci, kućevlasnici i zemljoposjednici (na Krfu su imali svoju podružnicu za kupovinu i izvoz maslinovoga ulja).
Za ilustraciju o umješnosti i poduzetnosti Marka Lukovića i prije dobivanja plemićke titule može poslužiti potvrda mletačkoga providura od 26. svibnja 1765. godine, u kojoj stoji da je izdana jer je s dozvolom magistrata za žitarice dovezao iz Venecije u Boku i iskrcao 200 stara žita. Drugu potvrdu je dobio za uvoz 250 stara turskoga sjerka s dozvolom istoga magistrata.
Kao i ostali plemići iz Boke, i Lukovići su ulagali novac u nekretnine. Tako je 1796. godine konteu Marku Lukoviću pripalo zemljište pod nazivom Dolac na lokalitetu Žorovo u Tivtu, na komu se nalazi guvno i zgradica bez krova, u kojoj se čuva slama. Spomenute godine konte Marko ustupa ovo zemljište Tripu Mata Peana iz Crnog Plata kao znak priznanja za usluge koje mu je obitelj Pean činila dok je konte Luković imao Žorovo kao kmetsko imanje.
Godine 1808. Tripo pok. Marka Luković iz Kotora kupio je dva komada zemlje blizu Tivta pod nazivom Dragomanovo, na kojima je vinova loza, masline i stabla drugih voćki. Već 17. ožujka 1810. godine njegov potomak Tripo Luković (locatore) daje tu zemlju u najam (locazione) Nikoli i Tomu pok. Frana Veroni iz Prčanja. Ugovorom o najmu na 29 godina predviđeno je da Luković ostane apsolutni vlasnik, dok se Verona, kao najmoprimac (condutor), u ime brata i nasljednika obvezao i obećao da će dobro održavati zemljište, poboljšavati ga, uz mogućnost da na istome gradi bilo kakvu zgradu, te da ga neće otuđiti, kao i da Lukoviću isplaćivati najamninu u iznosu od 525 venecijanskih cekina. Luković, pak, po isteku roka od šest mjeseci od obavijesti o prodaji, zadržava pravo prodaje.
Postoje dokumenti Općine Kotor koji potvrđuju da su Lukovići prije siječnja 1811. godine posjedovali zgrade u Tivtu, a to se moglo odnositi na obiteljski ljetnikovac kao i druge prateće zgrade. Dana 12. siječnja 1811. godine kontei Tripo i Petar Luković dijele svoju nepokretnu imovinu koja se nalazi u Kotoru i Tivtu. Za nas je važno saznanje da je ljetnikovac u Tivtu pripao konteu Tripu Lukoviću, sinu kontea Marka, i njegovoj obitelji. Naime, na temelju izvršene procjene svih nekretnina lipnja 1807. i siječnja 1808. godine konte Tripo dobio je zemlju i zgrade u Tivtu, zemljište Kalardovo (Brda), kao i novu kuću Lukovića u Kotoru; njegov brat Petar dobio je zemlju i zgrade u Škaljarima, te staru kuću u Kotoru, u Starom gradu. Braća su tom prilikom podijelila dragocjenosti koje su pripadale njihovim roditeljima: predmete i nakit od zlata, bisera i srebra. Htjeli su iskazati bratsku ljubav prema svojim neudatim sestrama Vinki (Vicenza) i Mariji, pa su se dogovorili da svaki od njih dvojice uzme u svoju obitelj po jednu od sestara: s Petrom je otišla živjeti njihova sestra Marija, a kod Tripa Vinka. Dogovor je podrazumijevao da, ako iz nekoga opravdanoga razloga ili potrebe, neka od sestara ne bude više željela živjeti u kući jednoga od braće, onda se taj brat obvezuje da će sestri isplaćivati 24 cekina godišnje na ime miraza. U slučaju udaje jedne od sestara, taj iznos će po pola isplaćivati i jedan i drugi brat. Braća su obećala sestrama da će prema njima postupati s ljubavlju i lijepo ih gledati (paziti), kako to i dolikuje njihovu (društvenom) položaju.
Konte Tripo, dobivši diobom kuću na Pinu (danas Pinama) u Tivtu u svoje vlasništvo, 14. srpnja 1811. godine sklapa ugovor sa zidarskim majstorom Jankom Kojovićem da mu ovaj izvrši prepravke na kući. Kojović se pritom obvezuje da će popuniti luk (volat) od lođe novim kamenim pločama, da će otvoriti jedna vrata na kuli za izlaz na lođu te da će srediti kuhinju na gornjem katu, gdje je i jedna soba. Sve će i ožbukati: pergole, ,,fogun“ ( ložište), kamin, ,,škafu“( sudoper) zahod i ugrađenu malu peć (soleri, fogon, camin, scaffa e condotto nonché un fornetto interno). Sve to treba biti ,,inkartano ( ožbukano) ugrubo“ (il tutto incartato in grezzo). Majstor će pregledati sve crijepove i učvrstiti ih žbukom, a pregledat će i tavan od trske u sobi u kojoj boravi konte Luković, te ga obložiti neobrađenom žbukom; okvir vrata sadašnje kuhinje će zatvoriti žbukom, a vrata će premjestiti tamo gdje mu kućevlasnik bude odredio. Iznova će postaviti velika ulazna vrata. Konte Luković se po ugovoru obvezuje da će sam nabaviti potreban materijal i to u roku od osam dana, nakon čega majstor ima odmah započeti dogovoreni posao. Poslodavac će majstoru za obavljeni posao platiti 100 carskih talira (u tri rate) i dat će mu 4 barela vina: 33 talira će majstoru platiti odmah, drugu trećinu novca majstor će dobiti kada započne radove, a zadnju trećinu dobit će po obavljenu poslu; ugovorenu količinu vina će majstor preuzeti kada sam odluči. Međutim, ugovoreni posao se ne smije prekinuti jer ako majstor bude prekinuo s poslom, vratit će Lukoviću primljeni novac i još 50 talira na taj iznos. Ako Luković, pak , zaustavi radove, morat će majstoru odmah isplatiti i one dvije druge dogovorene trećine novčanoga iznosa.
Već smo iznijeli neke podatke o ljetnikovcu Buća- Luković , prvo kao posjedu jedne kotorske, a zatim druge, prčanjske obitelji, koja je došla na mjesto prve, a čiji uspon i dekadenciju možemo donekle sagledati, poštujući duh vremena i način življenja krajem XVIII. stoljeća. Marko Luković je u to vrijeme, smatra se, otkupio navedeni ljetnikovac. Treba istaći da je taj kompleks građen u renesansnom stilu, a objekti predmetnoga ljetnikovca završeni su do kraja XVI. stoljeća. U njegovoj skladnoj cjelini jasno se nazire težnja za prostorom, udobnošću i užitkom, posebice za lokacijom i položajem s pogledom na more. Sve čemu se težilo, zajedno s prirodnim okruženjem, upućuje na senzibilitet kojim se kasnije odlikovao barok. Ovome dojmu pridonose bogati, ali sitni, nadovezani ukrasi na inače jednostavnim arhitektonskim oblicima. Ljetnikovcu je posebnu draž davala šetnica s 130 kamenih stubova s pergolom.
Ljiljan ili krin uzidan među crveno-bijele ploče kojima je popločana šetnica od kuće Lukovića do kapije prema moru ponukao je neke autore da izraze mišljenje da je dvorac u Tivtu gradio Mihailo Petrov Buća, brat Nikole protovestijara cara Dušana. Cvijet ljiljana javlja se i u grbu obitelji Buća; Buće su, navodno, od francuskoga dvora dobili pravo na ovaj cvijet (Le lis de France) kao svoj simbol u grbu, što je uslijedilo zaslugom Mihaila Buće.
U arhitekturi toga ljetnikovca – smatra Z. Čubrović – zapaža se nekoliko različitih faza gradnje. Kula je ,,dograđena“ 1548. godine od strane majstora Vićencija, sina majstora Mihaila iz Lastve, što bi značilo da se ne zna točna godina gradnje, a što opet upućuje na to da je kula građena puno prije te godine. Iako je imala svrhu obrane, na vrhu kule visoke 15 m bila je lođa sa širokim vidicima na more, po uzoru na lođe dubrovačke vlastele.
Završni objekt pristupne staze od mora je crkvica posvećena sv. Mihovilu koja je građena u baroknome maniru. Ostaci ogradnoga zida čuvaju monumentalnu ulaznu kapiju. Međutim, krajem XIX. stoljeća, nakon izgradnje Arsenala u Tivtu, došlo je do radikalne pregradnje ljetnikovca Buća- Luković. Izgradnjom ljetne pozornice u središnjem dijelu uređenoga vrta prekinuta je prirodna veza između sačuvanoga portala na ogradnom zidu imanja na strani prema moru i cjeline kojoj je pripadao.
Austrijska uprava Arsenala razorila je dvorac Lukovića i sagradila modernu zgradu. U vremenu između dva svjetska rata srušen je veći dio zaštitnoga zida i uništen jedinstven prilaz ljetnikovcu Buća- Luković. Sačuvani dijelovi nekadašnjega kompleksa Buća – Luković, inače spomenika kulture prve kategorije, imaju funkciju galerije, prostora za arheološku, etnografsku i muzejsku zbirku. Kapela sv. Mihovila zadržala je svoju stoljetnu namjenu.
Bez obzira na sve, možemo danas zaključiti da se nad ljetnikovcem Buća-Luković u Tivtu prelamaju dvije epohe obilja: ona srednjevjekovna, kojoj je na ovom našem prostoru pečat utisnula bogata i vrlo značajna obitelj Buća koja je ljetnikovac i gradila, i ona XVII. i XVIII. stoljeća, epoha baroka, kada je spomenuti ljetnikovac kupila ili naslijedila obitelj Luković iz Prčanja. Zabilježili smo, ipak, postojanje oporuke Katarine Buća, neudane kćeri pok. Mihaila Buće, kojim ona 24. kolovoza 1812. godine ostavlja imanje Tripu pok. Marka Lukoviću.
Kako je kula na Žorovu pripadala obitelji Buća, pretpostavlja se da je, po analogiji, i taj kompleks došao u posjed kontea Marka Lukovića, ali ne znamo precizan podatak na koji način. U „Monografiji Tivta“ zabilježeno je da je na razrušenoj crkvici sv. Šimuna, također u vlasništvu Buća, pronađen natpis na latinskome jeziku iz kojega se saznaje ,,da su crkvica i dvorac s kulom građeni 1316. godine.“
Plemićke obitelji za života su darivale, ili pak, oporučno ostavljale legate ( darove) crkvama. Konte Tripo Luković svojom je oporukom od 11. siječnja 1834. godine prepisao tivatskoj župnoj crkvi sv. Antona Padovanskog srebrni svijećnjak (lampada d’ argento) vrijedan 40 talira, sa željom da ga poslije njegove smrti njegovi nasljednici predaju crkvi. Tripo Luković je u međuvremenu umro u Kotoru (5. studenoga 1839. godine) , pa se na temelju sudskoga rješenja od 7. veljače 1840. godine pristupilo izvršenju njegovih oporučnih odluka. Tim povodom su se u općinskome uredu u Tivtu našli Tripo pok. Pera Staničić, Nikola pok. Mata Matković, Tomo pok. Iva Vuksanović i Stijepo Božov(?) Pinjatić, predstavnici i administratori župne crkve, kako bi zajedno s općinskim pisarom Špirom Zmajevićem službeno i pismeno zatražili preuzimanje legata. Dopuštenje o preuzimanju legata stigla je od austrijskih vlasti iz Kotora 25. srpnja, te su zatim navedeni Tivćani mogli primiti legat i unijeti ga u registar prihoda crkve sv. Antona koja je dobila i službeni akt o legatu 1. kolovoza 1840. Darove su donirali crkvama i manje imućni žitelji Tivta kao, primjerice, Anđe, supruga Filipa Pavovića, koja je 19. ožujka 1845. godine crkvi prepisala 15 talira.
Konte Anton Luković, unuk kontea Marka Lukovića, rođen 1830. godine, nije postao klerik, iako je završio gimnaziju s tom nakanom, već se ukrcao u bark ,,Slavomir“ kako bi se posvetio pomorskoj struci. Nakon nekoliko mjeseci plovidbe iskrcao se u Cardiffu s par funti u džepu. S vremenom je postao jedan od glavnih čimbenika u trgovačkom i privrednom životu Cardiffa, postavši vlasnikom nekih rudokopa. Bio je jedan od naših najvećih brodovlasnika XIX . stoljeća.
Za nas je posebno zanimljivo što je konte Anton Luković bio jedan od vlasnika ljetnikovca Buća-Luković i što je zemljišni posjed Lukovića 1888. godine putem darovnice poklonio Općini Tivat za gradnju Arsenala. A Općina je, opet, putem darovnice koju je sastavio notar Ivo Đunio u Kotoru 1. lipnja 1889. gdine, nakon što je dar potvrđen i darovnicom samoga kontea Antona Lukovića, darovala tu zemlju (particelle catastali dei terreni) austro-ugarskoj mornarici, odnosno primateljima u ime Mornarice, Guglielmu Richlingu, bojniku Vojnoga inženjerijskoga ureda u Kotoru i Ferdinandu Fuchsu, cesarsko-kraljevskome zapovjedniku istoga Carsko-kraljevskog vojnog inženjerijskoga ureda (I. R. Genio Militare in Cattaro). Svjedoci pri sklapanju darovnice bili su Giovanni Wardas i Federico Muck, obojica iz Kotora. Tivatska je općina, zbog svjedoka koji nisu poznavali talijanski jezik, angažirala ondašnjega profesora kotorske gimnazije, Antona Mrkušića, kao prevoditelja za talijanski i njemački jezik. Posljednja stavka darovnoga ugovora govori da sva prava i obveze iz ovoga ugovora prihvaćaju obje strane koje su nazočne i da će isti notar objasniti riječ po riječ na hrvatskome jeziku, u nazočnosti gore navedenih osoba koje su trebale biti nazočne.
Darovnica konta Antona Lukovića od 19. veljače 1889. godine sadrži podatak da je taj posjednik iz Kotora nastanjen u Cardiffu i da u svoje i u ime svojih nasljednika u nazočnosti svoga zastupnika Vicka Verone, doktora medicine iz Prčanja, kao i u nazočnosti zakonskih predstavnika Cesarsko-kraljevske vojne građevinske direkcije iz Kotora daruje zemlju Austrougarskoj mornarici(što stoji u već spomenutom ugovoru). U ugovoru koji potpisuje konte Anton Luković nalazi se podatak o nazočnosti gimnazijskoga profesora Antona Mrkušića u svojstvu prevoditelja za njemački jezik, koji je ugovor objasnio od riječi do riječi, a darivatelj potvrdio i potpisao, što su učinili i predstavnici dviju strana u ovome pravnom predmetu.
Na dijelu zemljišta konta Lukovića,zatim konta Radalija te još nekih Tivćana 1892. godine je uređen prekrasan park, koji je neko vrijeme bio zapušten, pa zatim obnovljen u smanjenim gabaritima jer se na njegovim rubnim površinama zadnjih decenija izgradilo nekoliko objekata (Školski centar, Dom zdravlja, stadion, mjesna kapela itd) čime je izvorna cjelina parka narušena. Od prije desetak godina kontunuirano je obnavljan uz poštovanje originalnih ahitektonskih rješenja, kao što su dvije glavne staze koje se sjeku pod pravim kutom, sve ostale stazice nastale oktogonalnim presjekom koje čine manje parkovne cjeline s očuvanim drvećem i hortikulturom, odvodni kanali, drveni mostići i mobilijar. Na mjestu gdje je bio ljetnikovac obitelji Radali izgrađen je rasadnik sa staklenikom. Dio ulice, južno od staklenika u dužini nekadašnjeg imanja Radali, obrubljen je kolonadom sa stubovima i pergolom, što je već vrlo oštećeno. Ispred posjeda obitelji Radali nalazilo se izgrađeno mulo koje je nestalo pod nasutim terenom u doba gradnje Pomorskoga arsenala. Po hrbatu brežuljka na sjevernoj strani parka vodila je staza koja je povezivala Mažinu s obalom mora između posjeda obitelji Radali i obitelji Verona na Seljanovu.
Tivatski park je otvoren zalaganjem admirala Austrougarske mornarice von Sternecka i suradnika. Na zidanom postamentu nalazi se pravokutna kamena ploča na kojoj je natpis na njemačkom jeziku čiji prijevod glasi: ,, Ovaj Park je 1892. godine osnovao bivši mornarički admiral Freiherr von Sterneck. Izgradnjom su rukovodili zapovjednik brodova Hnatek, Padevit, Ziegler, Denning, Heinrich, C. Lanjuz, kao i poslovođa Nedwich.“
U sredini Gradskoga parka nalazi se ribnjak s vodoskokom, koji mu je poseban ukras. Na prostoru uz ribnjak 70-ih je godina podignut spomenik herojima Spasiću i Mašeri.
Na južnoj strani su teniski tereni. Između nižih dijelova toga parka i teniskih terena je kameno stubište s ogradom na čijim su kutovima postojale ukrasne kamene vaze. Istočno od stubišta je krajem drugoga desetljeća XX. stoljeća podignut spomenik Ujedinjenju na kojemu je uklesan natpis : 31. oktobar 1918. Reljef iznad natpisa nije čitljiv zbog oštećenja.
Park je planiran kao sastavni dio Arsenala, odnosno, kao njegov okvir sa svih strana osim one prema moru gdje su se nalazili dokovi. Paralelno s linijom obale i širine parka i danas stoji visoki kameni zid, uz koji je bila moguća komunikacija.
Obnova parka započeta je 2002. godine, a traje i danas. Obnavljaju se staze , osvjetljenje, mobilijar, prostori s hortikulturom i dr. Postavljena ukrasna ograda od kovanog željeza izuzetno je značajan element obnove i daljeg očuvanja parka- vrlo značajne kulturne, povijesne, urbanističke, hortikulturne i memorijalne vrijednosti. Pomorski arsenal predstavlja temelj za izgradnju modernoga Tivta još početkom XX. stoljeća, a Gradski park bio je sigurno uzor prema kojemu su Tivćani, pored svojih lijepih kuća, imali i uredne i lijepim rastinjem i cvijećem oplemenjene okućnice.
* * *
Bokelji, pa tako i Lukovići, morali za vrijeme Austro-Ugarske povremeno potvrđivati svoje plemićke titule, i to po osobnom zahtjevu, preko općinskih vlasti. Tako saznajemo iz Zapisnika sa VII. sjednice Općinskoga vijeća, održane 18. prosinca 1906. godine u Tivtu, za prvu točku Dnevnoga reda koja glasi: ,,Zamoliti gospodina Namjestnika (sa sjedištem u Zadru) da se izvoli zauzeti i izposlovati od Njegovog Veličanstva našeg premilostivog Cesara i Kralja Franja Josipa I da udijeli gospodinu Antonu kontu Lukoviću grofovstvo ili baronstvo.“ Sjednicu je vodio načelnik Tivta Marko Krstović, a zapisnik je bio „ perovođa“ Šime Krstović.
Dana 18. svibnja 1911. godine u Cardiffu je preminuo Anton konte Luković, ,,doživotni admiral Plemenitoga Tijela Bokeljske mornarice“; u inozemstvu obavljao razne dužnosti, osobito u trgovačkim krugovima…“ – stoji u Zapisnku sjednice Općinskoga vijeća u Tivtu, reg. br. 1230, od 1911. godine.
Kuća i zemlja u Tivtu, gdje je tih godina živjela obitelj pokojnika, promijenila je vlasnika, ali ne i posjed Žorovo. Saznaje se da su kuća i zemlja pored mora u vlasništvu Oskara Lukovića , rođaka pok. Antona. Evo što se može saznati iz službene prepiske: Sud u Kotoru, Odjel III., 28. ožujka 1919. godine traži informaciju od tivatske općine o visini čistog godišnjeg prihoda od nekretnina pok. konta Petra Lukovića i je li taj prihod dostatan da se obitelj pokojnika prehrani. Odgovor je uslijedio 1. travnja 1919. godine i glasio je: ,,Očitujući da podpisano nije u stanju dati tačan odgovor na gornje pitanje jer se nezna potanko čist prihod godišnji od nekretnina pok konta Lukovića, ali svakako je malen jer on nema do samo kuću i zemljište tzv. Žorovo od kojega posjeda po sve mali prihod ima, to je prem daleko od mora.“
Tivatski park na imanju Lukovića i Radalija i te je 1919. godine vjerojatno bio uređen jer je općinska uprava u Tivtu stalno, na temelju prijava čuvara parka, oglasima opominjala stanovništvo da ne kvari mornarički park . ,,Ovim se saopštuje tom upraviteljstvu da je ustanovilo više puta da ulaze pastiri u park vojne mornarice. Suvišno bi bilo da se navađa šteta koju nanašaju živine parku i troškove za uzdržavanje istoga. Stoga se umoljava da oglasite stanovništvu da je najstrože zabranjeno ulaziti životinjama u park vojne mornarice, pod prijetnjom globe od 50 kruna.“
Ako već spominjemo životinje, bio ih je u tivatskoj općini popriličan broj. Saznajemo iz dopisa načelnika Općine Marka Krstovića Carinskome uredu u Kotoru da je ,,gospodin Petar konte Luković čuo od carinskog poreznika (ricevitore) da u Tivat nije dostavljena so, jer nema popisa (o potrebama soli).“ Stoga Načelnik daje ove podatke: …na 2. XII 1917. Prisutnog domaćeg pučanstva je 1037 osoba; bikova 2, volova 25, krava 92, ovaca 181, koza 72, svinja 102 i malih kunića 25(?). Narod čami bez soli, pa ovamošnja aprovizacija treba da pošalje lađu po sol u Kotor.“
Na kraju priče o Lukovićima treba dodati i ovo: konte Petar Luković iz Tivta je 1915. godine Općini Tivat podnio molbu ,,za postignuće koncesije krčmarsko-gostioničarskog obrta sa poslastičarom, točenje vina, piva i žeženih tekućina u kući br. 164.
Evo i zanimljivoga podatka iz 1919. godine. Tvornica ,,Račica“ je isporučila 930 000 cigala za popravku zgrada u Tivtu; ali, to je već ,,novi vijek“ koji ne ulazi u sadržaj naše teme.