Rami Beer: Ples je život, sloboda, jezik nad jezicima

Uvježbano do virtuoznosti, moćno do grandioznosti, svježe do vizionarske inovativnosti, sinhronizovano do matematičke preciznosti, emotivno do pojave vlage u očima. Lično i univerzalno , svjesno i podsvjesno, meko i eksplozivno, dokumentarno i fluidno, sa jasnim porukama i otvorenim tumačenjima. “Moother s milk”- inscenacija kojoj smo smo svjedočili u tišini jedne julske večeri, privilegovani da se oči u oči susretnemo sa svjetskom klasom plesača renomirane izraelske trupe Kibbutz contemporary dance kompany. Naš sagovornik bio je Rami Beer, umjetnički direktor kompanije, vrhunski koreograf, kompozitor, mastor svijetla, kostimograf :

Za mene je ovo bilo jedno predivno iskustvo jer prvi put smo u Crnoj Gori i prvi put ovaj komad izvodimo na otvorenom, do sada smo igrali jedino u pozorišnim salama. Bio sam veoma radoznao da vidim kako će sve izledati kad se odigra na ovakvoj pozornici i mogu reći da sam veoma zadovoljan.
Predstavu sam napravio prije godinu dana i posvetio ga mojim roditeljima koji su preminuli. Oni su preživjeli holokaust, došli su iz Madjarske u Izrael 1948. i osnovali Kibbutz. Odrastao sam u familiji okružen umjetnošću. Od djetinstva sam svirao čelo, kao i moje sestre, tata je bio arhitekta i svirao violinu, zato se taj aspekt klasične muzike sa kojom sam rastao, osjeća u djelu i govori o mojoj posebnoj vezi sa roditeljima.

 

Koliko god da je ovo Vaša lična priča , ona ima puno univerzalnog i višeznačnog. Koliko Vam je to bitno u cijelom konceptu ?

Veoma i težim tome. Jer, djelo ne govori o odredjenoj priči već daje opciju gledaocima da ga povežu sa svojim sopstevnim osjećanjima, memorijama, mislima. Predstava se tiče našeg postojanja kao ljudskih bića i to u razlicitim nivoima, tiče se relacija i medjuljudskih odnosa u grupi, kao i nje sa drugim grupama. Jer svi ti nivoi i različiti krugovi odnosa kreiraju naše bivstvovanje na ovom svijetu.
Moji roditelji su bili idealisti, socijalisti i odlučili su da naprave plesnu komunu, Kibbutz. Ja sam kao mali boravio u dječijoj plesnoj kući tokom noći i jutra a tokom popodneva sam bio sa roditeljima. Tako da sve to se vidi u komadu, postavljaju se pitanja o odnosima, egzistenciji , kompromisu. Ovo nije pričanje odredjene priče, već je davanje izbora svakom gledaocu da doživi komad kako on hoće, kroz sopstvena iskustva, vidjenja i da da svoju interpretaciju djela.

Šta je to što Vaš koreografski potpis čini unikatnim, prepoznatljivim i umjetnički visoko vrednovanim u plesnim krugovima širom svijeta ? Da li je za Vaš neponovljiv rukopis i uspjeh komada bitno i to što potpisujete više segmenata : pokret, muziku, rasvjetu ?

Da, upravo to. To je ono što je jedinstveno u mojim komadima, ta cjelokupna vizija koju prenosim na scenu. To što ne radim samo koreografiju, već i svijetla, muziku, prostor, kostime i pokušavam da sve to povežem i tako prenesem svoju imaginaciju gledaocima. Čini mi se da je to ono što kreira identitet mojih djela i daje im lični pečat.
Ono čemu ja težim i šta tražim tokom rada nije uspjeh predstave, već neka moja istina i osjećaj da imam najbolja rješenja za ono što želim da poručim . Da znam da neka moja muzika, odredjeni pokret , sijenka ili svijetlo imaju razlog i opravdanje zašto sam ih izabrao, a često ne mogu riječima da objasnim zašto mislim da je to ispravno. Čekam momenat kada osjetim da sam pogodio suštinu, napravio dobar izbor ili u suprotnom nastavljam da dalje istražujem i preispitujem se.

Kako nastaju vizije i rješenja za stvaranje komada ? Da li su to slike pokreta, tonovi muzičke melodije, svijetla? Gdje sve zapravo počinje ?

Uvijek počinje različito. Nekad pokretom, pa se nastavlja muzikom, nekada je prva muzika, pa u glavi vidim pokrete. Nekad je odredjen osjećaj koji želim da prenesem nedovoljno jasan, počinje različito da se kreira i na kraju se polako kristališe i stvori.

Ko sve čini Kibbutz Contemporari Dance Company ?

Plesači koje biram na audicijama i sa kojim pravim komad već rade samnom godinama a neki od njih su, kao mladi, počinjali u plesačkom selu koji smo osnovali u Kibutsu u Izraelu , Kibutsgaton, gdje je kompaniju osnovao Iehudit Arnon poznat po tome da je odbio da pleše za svoje nacističke mučenike, za Božić.Obrazujemo ih i podučavamo ih u kampu, oni su u specijalnom programu, jednom cjelokupnom procesu koji ima za cilj da ih nauči mom jeziku pokreta i da ih usavršava na tom polju. Od juniora pa do glavnih plesača. Ima ih iz Izraela ali i sa svih krajeva svjeta jer je ples univerzalan jezik i svi se preko njega dobro razumijemo.

Kako razvijete odnose u grupi u procesu nastajanja predstave ? Koliko ste medjusobno povezani ?

Ono šta tražim u procesu stvaranja je nešto sto je povezano sa onim što je imalo uticaja na mene, sa onim što se projektuje na mene.Tražim plesače koji su jedinstveni, imaju svoj glas, svoju boju, svoj način ekspresije i dobru tehniku. Nikad ne tražim da budu isti. Želim da imaju snažan personaliti, da su muzikalni, inteligentni, da imaju dobar pokret i da su kreativni. Jer nekad ja pokažem šta želim i oni me prate, a nekad su to sesije improvizacija na kojima ,uz moje vodjstvo i materijal, polako i zajedno dodjemo do odredjenog svijeta na sceni koji smo zajednički kreirali , koji ima svoj DNK, svoj okvir. I unutar tog okvira ja tražim potpunu slobodu i kad kreiram volim da udjem u šumu iz koje ne znam da izadjem, a onda korak po korak da otkrijem pravi put.

Šta je najteže objasniti i prenjeti plesačima u procesu kreiranja ?

Moram da donesem puno odluka u trenutku, da vidim šta se čini ispravnijim,
ovaj ili onaj pokret, ova ili ona muzika, kostim, vrsta svijetla. Volim da isprobavam i da doživljavam najrazličitije stvari .To je beskonačan proces jer uvijek nadjem nešto što mogu da promjenim i poboljšam. Ono što je specifično i dobro kod plesa, ako se poredi sa produktima umjetničkog djelanja poput knjiga ili skulptura, je to što kod plesa korake uvijek nanovo mogu da mijenjam, i istražujem ih sve dok ne dodjem do prave solucije.

Koja je moć plesa i pokreta uopšte ?

Za mene su ples i pokret – život. Mi se već pokrećemo prije nego sto se rodimo i ja vjerujem da su oni izvor energije i moći svakog živog bića ,ne samo profesionalnih plesača. Oni su život i sloboda i svaki čovjek kroz ples i pokret može sebi stvoriti bolji život.

Da li je ples snažnije sredstvo izražavanja sebe od drugih umjetničkih sredstava ?

Ne znam da li mogu da odgovorim na ovo, ne mogu da poredim…ali za mene je ples nesto što je povezano sa veoma dubokim izvorom moje egzistencije. I sjećam se da sam kao mali morao da plešem i da se izražavam kroz pokret i da reagujem na muziku, ali mogu pričati samo u svoje ime. Vjerujem da je ekspresija kroz ples i pokret pravo svakoga, i djeteta i odraslog. Agresija i bijes se kroz pokret mogu lako izraziti a da to ne nanosi štetu nikome. Da dovede do pražnjenje ,da osobadja, da spriječi da se ta negativna energija akumulira i nekada dovede do loših stvari, kriminala i sl.

Kada plešemo da li smo bliži sebi ?

Vjerujem da možemo da istražimo nove stvari unutar sebe kojih ranije nismo bili svjesni, da upoznajemo svoje limite, proširujemo osjećaj slobode, raznovrsnost i ekspresivnosti. Da , približujemo se sebi.

U kom pravcu danas ide moderni ples?

Interesantno je da ima toliko novih i drugačijih načina tjelesnog izraza, pokreta i teško je danas odrediti šta je to moderan ples, jer ima toliko različitih načina za ekspresiju. Mislim da svaki koreograf i umjetnik mora da bude jedinstven u svom radu i da pronadje svoj put. Nije to pitanje mode i onoga što je aktuelno i in, već je riječ o unutrašnjem glasu kojem si posvećen.
Uvjek u umjetnosti imamo nešto što nas u početku inspiriše, istorija,drugi ujmetnici, balet, film.
Svako jutro moji plesači rade klasične tehnike baleta koji su još uvijek veoma bitne i koje koristimo kao sredstvo kojim izvode ono što poslje od njih tražim. Ali na kraju je, za mene i za svakog umjetnika, najbitnije da nadjemo svoj put koji slijedimo.