jedrenjaci u plamenu

Rat za ostrvo

Piše: Mašo – Miško Čekić

Južni dio Tivatskog zaliva, sa ostrvima i Prevlakom, djeluje kao slika velikog majstora. Tu čarobnu, gotovo nestvarnu ljepotu, otkrili su ljudi prije više od pet milenijuma i nastanili se u njenim njedrima.
Potom su, u nekom nedatumiranom vremenu, vatrenim čeličnim pticama stigli neki čudni mali ljudi i sagradili grad.

Uživali su koliko su htjeli, a sve što su stvorili, kada su odlazili, progutalo je more.
Bogobojažljiv svijet iz okoline polako se vraćao ovim obalama, tako magičnim i nestvarnim, vjerujući da milost bogova mogu zaslužiti gradeći bogomolje i žrtvenike. Molili su i prinosili žrtve. I vazda su ratovali da sačuvaju komad zemlje za fetu kruha!.
A onda su na ostrvu Sv. Gabrijela / Gavrila došli vojnici, proslavljeni ratnici iz daleke Grčke, kojima je ostrvo poklonjeno da na njemu uživaju. Ubrzo su podigli kuće i hramove, zasadili maslinu i ostrvo pretvorili u rajski vrt. Uživali su prekomjerno, a kada im dosadilo, prekršili su zavjet bogovima da neće više ratovati. Bogovi im za kaznu, poslaše oluje, vjetrove, bolesti i smrt.
Pretekle su jedino masline.
Ljepota ostrva privukla je i Rimljane koji stigoše poslije propasti carice Teute. Na čarobnim obalama Zaliva gradili su ljetnikovce i sladili se najboljim grožđem i maslinama koje su, kao nigdje u Boki, rasle na Sv.Gabrijelu / Gavrilu.
Ovaj kraj pohodile su razularene horde ubica i pljačkaša, kraljevske vojske željne osvajanja, a brodovi su često svraćali bježeći pred olujama. I ljudi su svraćali bježeći od zla, tražeći mjesto na kome će odrastati njihova djeca. I ostajali su tu, a sa njima stižu i njihovi bogovi, običaji, mitovi, legende, nadanja i vjera u bolje. Grade se nove bogomlje i žrtvenici.
stradiotiOstrva Gospe od Milosti, Sv. Gabrijela / Gavrila i Prevlaka postaju kultna hodočasnička mjesta.
Vele da je, po jednoj starinskoj knjizi, samo na velikom ostrvu bilo desetak hramova i kapela. Najveći i najljepši bio je na brežuljku Gavrilo i posvećen je Sv. Gavrilu / Gabrijelu, a na brežuljku Ašamarak bio je hram posvećen Sv.Marku.
Svraćali su i kraljevi na ovo ostrvo, sa vojskama i bez njih, a neki su i dvore gradili u blizini. Bogati Kotorani dolazili su na ostrvo bježeći od bolesti koje su harale i ubijale, a za mirnog vremena tu su priređivali i velike gozbe. Tako je bilo i kada im je u goste stigao kralj Dragomir, koji je na prijestolju naslijedio sinovca Vladimira. U njegovu čast nije se štedilo dobro vino i obilje razne hrane, a Dragomir sa malom svitom dvorjana doplovi do ostrva lađom. Kotorani vidješe priliku da se oslobode kralja kojeg nijesu voljeli i odluče da ga ubiju, pripovjeda u IX vijeku, pop Dukljanin u svom Ljetopisu:
„ Dok su sjeđeli za ručkom, to isto međusobno ponavljahu, pa kad se zagrijaše vinom, ustadoše da ga ubiju. Kad to Dragomir viđe, zgrabivši svoj mač pobježe u crkvu ( Sv. Gavila ) i stade da se odatle brani isukanim mačem. A ovi, koji su stajali napolju, nijesu smjeli da uđu. Tada se nekoliko njih popnu i odozgo probiju krov crkve, pa bačajući u nju kamenje i drva, ubiju ga, ukrcaju se u malu lađu i pobjegnu “.
I opet se grade hramovi, nevrijeme i ratovi ih ruše, a oni niču ponovo, kao maslina iz pepela.
Živi se od zemlje, one iste koju vazda neko otima, vraća, prodaje i preprodaje, koja je svačija samo ne seljaka koji je obrađuju.
Stižu Benediktinci, grade samostan, proširuju imanja na kojima i dalje rade kmetovi.
I opet ratovi i rušenja. Opet nova crkva. Prevlaka postaje centar pravoslavne Zete. Zemlja često mijenja vlasnike, ali ne i kmetove. Oni jedini ostaju na zemlji.
A zemlja plodna. Ona na Sv.Gavrilu manje od prevlačke, ali ostrvo je bogato sjenokosima, paša obilna – bilježi Savo Nakićenović. Obrađuju je seljaci iz okoline, uglavnom iz sela okupljenih u Miholjskom zboru, pa se se bilježi da su stradiotske zemlje podijeljene između sela krtoljskih.
Kotorski plemići, nezadovljni što su stradiotske zemlje van njihova posjeda, presuđuju u svoju korist te 1394. godine podijele ostrvo između sebe. Seljaci i dalje obrađuju zemlju, primorani da prehrane djecu, a veći dio prihoda ubire vlastela.
Mirnih godina je sve manje.
Ako nema neprijatelja u blizini, bune se kmetovi, pa Kotorani odluče da nasele ostrvo Sv. Gabrijela. Stiže vojska, strana i plaćena, da čuva bogate. Sa vojnicima – stradiotima, dolaze i njihove porodice, grade kule, kuće i most od ostrva do Prevlake.
Stiže i nova vlast – mletačka.
Seljaci se ponadaše da će im ostrvo biti vraćeno, pa to i zatraže. Umjesto toga, vlast potvrdi darovnice kojima ostrvo pripada kotorskoj vlasteli. I to bi malo, pa svoju odluku potvrdi još jednom, pa i po treći put u roku od 75 godina, da nikome više ne padne na pamet zatražiti svoje.
Ratovi i neve vlasti se smjenjuju, ali se malo što mijenjalo u odnosu na vlasništvo zemlje.
Jedina promjena bila je dolazak seljaka iz Tivta na ostrvo. I oni, mada u kmetskom odnosu, vide sebe kao vlasnike stradiotske zemlje. To Krtoljanima nikako ne odgovara jer se oduvijek smatralo da ta zemlja pripada njima i nikome više.
Sukobi Krtoljana i Tivćana zbog ostrva su česti. Ometanje posjeda, krađa, uništavanje usijeva i međusobni obračuni se smjenjuju. Krtoljani odluče da više neće trpjeti prisustvo Tivćana na ostrvu, pa ga 1825.godine pokušaju vratiti u svoj posjed. To se jednostavno nije moglo dogovoriti sa Tivćanima.
Ostalo je nepoznato što je prelilo čašu !?.
U zoru 6. janura 1806.godine, na Badnji dan, sa krtoljske i tivatske obale krenuše naoružane lađe i barke. Da brane ostrvo jedni od drugih.
Susret na sredini zaliva bio je težak i krvav. Planule su puške, isukani su mačevi i sablje !.
„ Izgorješe mnoge lađe, a narod se potopi. Sindik krtoljski Lakičević bio je utamničen ” – zapisao je Nakićenović.
Hroničari nijesu zabilježili mnogo o ovom događaju, pa se broj žrtava i potopljenih plovila skriva u sudskim spisima, posebno Zadra, Beča i Splita gdje su pohranjeni nakon presude u kotorskom sudu.
Hapšenjem krtoljskog sindika vlast stane na stranu Tivćana, ukazujući time na Krtoljane, kao krivce, najčudnije pomorske bitke u istoriji Zaliva. U sudskom postupku, za koji se mislilo da će potrajati godinama, ubrzo je nagovješten drugačiji ishod od početnog stava vlasti. Krtoljski čelnik je pušten iz zatvora, a Sud rješava spor.
Ostrvo koje je u vihoru vijekova izgubilo ime i ostalo bez ijedne crkve, sada znano kaao Stradioti, vlasništvo je Krtoljana!
Presuda suda bila je konačna!
Kako bilježi Nakićenović stradiotske su zemlje podijeljene između sela krtoljskih:
„ Đuraševićki je istočni dio, koji je Prevlaci najbliži, a do njega je dio sela Bogišića; Gošićki je dio na zapadu ostrva, oko Debele glave, a do njega Radovićke dionice – Nikovićki je dio do Radovićkog, a Milovićki podalje u sredini ostrva “.
I danas, gotovo dvije stotine godina kasnije, vodi se rat za ovo ostrvo. Ekološki, finansijski, tajkunski, rat kriminala, korupcije i zdrave pameti. Ko zna kada će pravovaljana presuda !