Bokeski d mol

Svjetski dan pozorišta

Na inicijativu Međunarodnog pozorišnog instituta, 27. mart se od 1962. godine širom svijeta obilježava kao Dan pozorišta. Ovaj dan ima poseban značaj za sve uposlenike pozorišta. Neosporna je moć i entuzijazam zbližavanja ljudi putem izvedbenih umjetnosti uživo.
Pozorište je, kao fenomen, bilo prisutno u drevnim civilizacijama, još počev od plesa u kulturama kamenog doba.
Prvu poruku za Svjetski dan pozorišta napisao je Žan Kokto 1962, a ove godine poljski pozorišni i operski reditelj Kšištof Varlikovski.

 

“Pozorišne majstore najlakše je pronaći daleko od pozorišta.To su obično oni koje pozorište ne zanima kao mehanizam reprodukovanja klišea i konvencija. Upravo oni pronalaze pulsirajuće izvore i žive tokove rijeka, koji uglavnom zaobilaze pozorišne dvorane i neizmjerno velike grupe ljudi koji se u njima gomilaju, uporno pokušavajući imitirati nekakve svjetove. Imitiramo, umjesto da stvaramo vlastite, koncentrisane svjetove, u živom dijalogu s publikom, svjetove natopljene afektima, koji teku sakriveni, a koje upravo pozorište umije majstorski razotkriti.

Takve predvodnike najčešće pronalazim u prozi. Ovih dana stalno i svakodnevno razmišljam o piscima, koji su prije gotovo sto godina proročki, no ipak s nekim oprezom opisivali sumrak evropskih bogova, koji je našu civilizaciju utopio u mrak. U tom se istom mraku i danas nalazimo. Mislim tu na Frаncа Kаfku, Tomаsа Mаnа i Mаrselа Prustа.. A u tu bih grupu proroka dodao još i Džonа Mаksvelа Kucijа.

Njihovo zajedničko osjećanje neizbježnog kraja svijeta, ne planeta, nego modela međuljudskih odnosa, poredaka i pobuna, danas nas neumoljivo i zajedljivo prati. Nas koji živimo nakon kraja svijeta, suočeni sa zločinima i sukobima, koji neprestano potpaljuju nove gradove brže no što nas sveprisutni mediji o tome uspiju izvijestiti. Ti požari, uostalom brzo dosade i nepovratno nestaju iz novinskih izvještaja,a mi se osjećamo bespomoćni, užasnuti i opkoljeni. Ne umijemo više graditi kule, a zidovi koje uporno podižemo, više nas ni pred čim ne brane, upravo naprotiv, i sami traže zaštitu i brigu, koja ždere ogromne količne naše životne energije. I više nemamo snage da pokušamo otkriti ono što je iza vrata, iza zida. A upravo zbog toga treba da postoji pozorište i upravo u tome treba da traži svoju snagu. Usmjeriti svoj pogled tamo gdje je zabranjeno gledati.

„Predanje pokušava objasniti ono neobjašnjivo. A budući da proističe iz najdublje istine, svoj kraj mora tražiti u neobjašnjivom”- te riječi, koje je Kafka koristio govoreći o metamorfozama predanja o Prometeju, snažno pripisujem onome kakvo bi trebalo biti pozorište i takvo pozorište koje proističe iz najdublje istine i koje svoj kraj traži u neobjašnjivom, iz dubine srca želim svim njegovim djelatnicima, onima na sceni i onima u gledalištu.”

U velikoj sali CZK Tivat večeras će povodom Svjetskog dana teatra biti odigrana predstava “39 stepenika” pozorišta “Boško Buha” iz Beograda.