Konjic

Titov bunker i vezirske mahmudije

                        Titov bunkerTitov bunker sda foto Tito Kao u svakom drugom gradu, u Konjicu ovih sparnih dana, život promiče užurbano. Do podneva.

Tada se sve mijenja, samo Neretva ne smanjuje ritam i podjednakom snagom udara o drevne stubove stare ćuprije. Pored ploče sa natpisom o njenoj gradnji, na najvišem luku ćuprijskom, tek po neko zastane. Sunce se pribija uz njene zidove šireći vrelinu, i počinje ono doba dana “kada i kamen gori”.

Ljudi su sada, dolje, kraj obala rijeke, u hladovini, kraj jezera, u bašti…

                         I prolazi dan.

Tako je, od kada je nastao Konjic, od 1382. godine.

 

                         Tako je bilo i pedesetih godina prošlog vijeka, kada je u utrobi obližnjeg brda Zlatar počela gradnja objekta “ARK”- Armijska rezervna komanda.

Sve se radilo na 280 metara u dubini zemlje. Tajno. Često i u gluvo doba noći. Konjic je spavao i niko ništa nije znao o neimarima u podzemlju. Oni su radili, ćutke, krijući priču i od sebe samih, trošili sebe i pare i utrošili 26 godina i 4,6 milijardi dolara. Tadašnjih!

 

                         Osnovna namjena vojnog objekta D-0, zvanog ARK, je bila da prihvati, smjesti i zaštiti Štab Vrhovne komande, uži dio Predsjedništva i Vlade Jugoslavije, da im obezbjedi optimalne uslove za rad, rukovođenje i komandovanje zemljom na neodređeno vrijeme u kriznim situacijama i u slučaju od opasnosti nuklearnog napada na Jugoslaviju- priča nam Amir Gakić, starješina Vojske BiH.

                         Titov bunker, kažu danas. A Tito nikada nije bio u njemu. Tek da se zna!.

                         I rat je protutnjao, a bunker, koji je mogao da štiti 350 ljudi od čak dva nuklearna udara od 25 kilotona, nije dočekao štablije. Ni jugoslovenske, ni bosanske, ni međunarodne…

 

                         Izgradnja objekta započela je u martu 1953.godine, odlukom vojnog vrha bivše Jugoslovenske narodne armije, JNA, a godine 1979. je zvanično predat na upotrebu prvoj posadi koju je sačinjavalo 16 vojnih lica. (po nacionalnom ključu: 9 Srba, 4 Bošnjaka i 3 Hrvata).

Površina radnog prostora u objektu je oko 6.400 kvadratnih metara.

Podatak, da su po funkcionalnoj dužnosti samo četiri (4) generala JNA imala odobrenje za ulazak u ovaj objekat, sam po sebi govori dovoljno.

Klima, telefonske centrale, kontrola vlage, proizvodnja struje, vode, kablovska TV (prije više od 30 godina), štabne i konferencijske sale, Predsjednički blok, upravljački stol za rukovođenje i vezu sa svih 6 bivših republika SFRJ ,namještaj od punog drveta, dva amfiteatra, više od 100 savremeno opremljenih soba za spavanje, kupatila i WC sa tuš kabinama su prateći objekti uz spavaone –samo je dio onoga što je smješteno u ovom ogromnom bunkeru.

                         Objekat »ARC» pripada trenutno Ministarstvu odbrane FBiH i samo uz odobrenje nadležnih u Ministarstvu može se posjetiti.

Nema nikakve upotrebe niti korištenja objekta za bilo koju svrhu, iako svi instrumenti i mašine u objektu rade kao da se boravi u njemu.

Stalna temperatura zraka, u cijelom objektu je od 21 do 23 stepena.

                         U bunkeru je prošle godine organizovan evropski kulturni događaj: bijenale umjetnosti, a slična manifestacija biće i 2013.godine.

 

                         Kraj ćuprije u gradu temperatura vazduha, u podne onoga dana kada sam bio u bunkeru, iznosila je 35 stepeni.

Neretva nosi sve, pa i sjećanja na negdašnje boravke u Konjicu. Na hor “Djevojke s Neretve” i dirigenta Sergeja, na brojne dobre ljude i osmjeh grada koji je uvijek rado pozdravljao goste iz Tivta.

I ugostio.

                         Sjećam se tih dana pričajući sa kuvarom Samirom u restoranu “Konak”.Uz šaputanje Neretve, Samir priča o pastrmki koja nigdje nije tako dobro kao u vodama Neretve, kadaifu i hurmašicama, obavezno posluženim uz hladnu limanadu.

I pomenu Samir “vezirske mahmudije na bosanski način”.

Stani, Samire !.

Pričaćeš poslije.

                           I ode on u kuhinju, a ja se, sa pogledom na obližnju rodnu kuću Zuke Džumhura, prisjećam njegovih hodoljublja po svijetu. Koliko nas putuje i piše o tome?.

Samo je Zuko imao ono “ljublje”. Za cijeli svijet. I niko drugi ga nema !. I niko, sem Konjica, nema svoga Zuku.

 

                           Vezirske mahmudije su ispred mene!

Na rižotu sa gljivama, posloženi teleći medaljoni sa roštilja. Preko njih grilovane kriške paradajza, a na njima poveliki, i oni grilovani, šeširi šampinjona, u njima kugla domaćeg kajmaka!

Ja ne pijem, veli Samir, a Tebi sam donio hladnu, domaću, žilavku!.

                          

                           Blizina Neretve rashlađuje vazduh, a neki povjetarc me natjera da se prisjetim i pjesme “Duni, vjetre…

Prija i rashlađeno vino.

A ćuprija, na desetak metara od terase “Konaka”. Grupa stranaca na njoj.

Odmiče dan. Žega je slabija. Možda mi se to, ipak, samo čini.

                     Dobro vino, priznajem i prisjećam se : bili smo brucoši kada smo Mirko i ja na Jablaničkom jezeru….