Uz osamdesetogodišnjicu smrti biskupa Frana Tice

FRANO UCELLINI – TICE

  1. – 2017.

Piše: Mašo Miško Čekić

 

Kotorski biskup dr Frano Ucellini – Tice umro je na Lopudu, svom rodnom mjestu, 1. juna 1937.godine. Vijest se munjevito proširila Dalmacijom u kojoj je biskup Ucellini proveo životni i radni vijek ostavivši neizbrisiv trag, prvenstveno kao plemenit i dobar čovjek. Crkvena zvona prenijela su Bokeljima vijest o smrti biskupa, kako je ostalo zabilježeno na stranicama Glasa Boke:

“Jeka žalobnih zvona sa kotorske katedrale bolno je parala tišinu sunčanog jutra koji se 1. juna smiješio Boki. Ali Kotor i Boka ne bijahu raspoloženi za njegov ljetni sunčani osmijeh. Tuga, duboka i istinska, pala je na zaliv, na grad, na njegove pitome obale. Umro je biskup. Nestalo je velikog čovjeka.”

Vijest prenose brojne novine i časopisi u tadašnjoj Jugoslaviji.

I časopis Jadranska straža se u u broju 7/1937. s dužnim poštovanjem oprašta se od svog istaknutog člana, posebno naglašavajući biskupovu ulogu u širenju ljubavi i bratstva izmedju Srba i Hrvata

‘’ Frano Ucellini rođen je 2.avgusta 1847. na Lopudu. Gimnaziju je svršio u Dubrovniku, a teologiju u Zadru, te je mlad postao profesorom iste teologije, a 1893. i njenim rektorom. Godine 1894. poslije smrti biskupa dr.Tripa Radoničića, postaje upraviteljem, pa biskupom kotorskim 1895.

Uvijek skroman, o njemu se malo govorilo u javnosti, ali je bio od svakoga visoko cijenjen i poštovan. Za vrijeme čitavog svog dugog života djelovao je u pravcu snošljivosti svojih sugrađana obiju vjera i širenju ljubavi između Hrvata i Srba.

Ućelini se bavio i književnim radom, te je u tom pogledu najznačajnije njegovo djelo prijevod u stihovima Danteove Divne glume, kako je on preveo naslov Božanstvene komedije”– zaključuje Jadranska straža.

 

”Savremenik i sudionik značajnih zbivanja u decenijama borbe za Narodni preporod u Dalmaciji, i njenog uspješnog završetka, Ućelini je došao u Boku sa jasnim i izrađenim koncepcijama – koje nikada nije iznevjerio – a to je jedinstvo Srba i Hrvata, i potreba njihove dalje borbe za slobodu i bolji život. Austrijska vlada je nastojala da bude imenovan za kotorskog biskupa, da ga ukloni iz Zadra i učini manje opasnim, a sa nadom da će u austrijski raspoloženoj i ustaničkoj Boki izmijeniti svoj stav. U tome su se prevarili, napisao je Ignjatije Zloković, povodom 50-godišnjice smrti biskupa Ucellinija, u Zborniku Boka br.20/ 1988.

U svim javnim nastupima govorio je o potrebi narodne sloge i vjerske tolerancije. Slozi i ljubavi jednokrvne i istojezične braće Hrvata i Srba posvetio je svoje životno djelo – prvom cjelovitom prevodu u stihu na hrvatskom jeziku Danteove Božanske komedije. Rad na prevodu započeo je još kao profesor u Zadru, a dovršio i objavio 1910. u Kotoru. Na prevodu je intezivno radio i na Otoku Gospe od Milosti, ljetnoj rezidenciji kotorskih biskupa. Njegovom zaslugom i sredstvima na Otoku je zaseđen vinograd i voćnjak i uredjen samostan . Tokom Prvog svjetskog rata biskup Ucellini povukao se na Otok ne slažući se sa austrougarskom politikom, i tu proveo vrijeme od 1916. do kraja rata. Svoje kapitalno djelo potpisuje kao Frano Tice, po svom starom porodičnom prezimenu, a ne Uccellini ( Ptičica ) kako mu je prezime italijanizirano u Zadru.

Bskup Ucellini je za svoj sveštenički, prosvjetiteljski i kulturni rad, te rodoljublje i stalno zalaganje za suživot ljudi različitih vjera i nacija dobio brojna odlikovanja i priznanja, među kojima su odlikovanja Kralja Nikole, Kralja Aleksandra i predsjednika Poljske. Kralj Aleksandar je 1933. naručio kod vajara Tome Rosandića Ucellinijevu bistu i  postavio je u svom dvoru na Dedinju.

Obilježavajući jubilej – 40 godina na čelu Biskupije, Ućellini je rekao : ,,Za 40 godina moga biskupovanja uživao sam nepodijeljeno povjerenje i poštovanje pripadnika obje vjere, a ta vjerska snošljivost i bratska ljubav naročito se uvijek gajila u Boki Kotorskoj. Jedna je vjera, jedan je Bog. Stvarno ne postoje dvije vjere. Razišli smo se samo svađama papa i patrijarha”.

Prilikom sahrane biskupa Ucellinija na Lopudu bilo je prisutno oko 5.000 građana iz Dubrovnika, Boke, Crne Gore i Mostara, zvanične delegacije civilnih i vojnih vlasti te predstavnici brojnih udruženja, društava i organizacija. Na vijest o smrti, sva nacionalna društva u Dubrovniku istakli su u znak žalosti crne zastave. Sahranu je predvodio dubrovački biskup sa sveštenstvom iz Dubrovnika i Kotora.U povorci su bili predstavnci društava, izaslanstva srpskih opština u narodnim nošnjama i građani Boke Kotorske. Na čelu Bokelja bilo je Plemenito tijelo Bokeljske mornarice sa muzikom i zastavom. Njih je predvodio viceadmiral, a uz njega mali admiral. Bokeljska mornarica nosila je pokojnikov prevod Danteove „Božanske komedije“ i odlikovanja, a u počast pokojniku izvedeno je i tradicionalno kolo. Nad odrom pokojnika, jedan od govornika u ime Bokelja bio je dr. Filip Lazarević koji je podsetio je na reči biskupa Ucellinija :

„Neprijatelj je između nas – i naroda i vjere – iskopao velike jarkove i velike jame. Sad je na nama da te jame ispunimo i zatrpamo bratskom ljubavi i slogom”.

Prije 30 godina Ignjatije Zloković je izrazio nadu da će se biskupovim imenom nazvati jedna ulica u Kotoru.

Još se nadamo – ime ulice, spomen ploča, književna manifestacija, ekumenski susreti…