alt

ZABORAVLJENI BOG MEDAUR

Piše: Mašo Čekić

 

            Zarobljenog ilirskog kralja Gencija i njegovu porodicu sproveli su rimski vojnici ulicama Rima 168. godine p.n.e.

Tako se, po tradiciji, u Rimu slavila još jedna velika pobjeda i osvajanje novih zemalja. Rimljani su slavili i propast ilirske države, koja je porazom vojske kralja Gencija prestala da postoji.

           Iliri su više od hiljadu godina prisutni na velikom prostoru Balkanskog poluostrva. Razvili  su specifičnu kulturu, osnivali gradine i docnije gradove, bavili se poljoprivredom, pomorstvom, ribarstvom, metalurgijom i drugim privrednim granama. Nijesu imali pismo pa pismena svjedočanstva o njima nalazimo u djelima grčkih i rimskih autora.

Svako od ilirskih  plemena vjerovalo je  u svoje bogove – zaštitnike i brojne kultove. Sve do pojave Rimljana, u ilirskim krajevima nije se naročita pažnja posvećivala izgradnji svetilišta i podizanju spomenika božanstvima. I pored toga, zna se za brojne ilirske bogove, božice i kultove od kojih se neki štuju i danas!

            Na jugu istočne obale Jadrana, Ardijejci iz plemena Pirusta vjerovali su u boga Medaura koji je bio zaštitnik grada Risna, jedno vrijeme prijestolnog ilirskog grada . Među kultovima koje su poštovali, posebno mjesto za Ardijejce imala je zmija. U tim krajevima i danas se vjeruje u postojanje „kućne zmije“ koju nikako ne treba ubiti!

           Rimljani su, osvojivši teritoriju, imali razumijevanje za stečene kulturne i religijske vrijednosti Ilira i nijesu ih silom ukidali pa se njihovo vjerovanje  zadržalo veoma dugo i pored ubrzanog procesa romanizacije.

Jedan od uspješnijih oblika romanizacije bila je vojna sulžba za ilirske mladiće koji, odlazeći u ratove ili daleke rimske provincije, nijesu zaboravljali svoja lokalna božanstva i pored toga što su poštovali rimska, naročito ona koja su slična ilirskim božanstvima.

           Gotovo 350 godina nakon propasti kralja Gencija, iz Risna u vojsku odlazi mladić Medaurius. Kao i većina Ardijejaca, visok, snažan i odlučan, ubrzo napreduje u rimskoj vojsci pa se u sklopu rimske legije obreo u numidijskom gradu Lambezisu, u sjevernoj Africi.

Sanja o Boki Kotorskoj i  Risnu, moli se Medauru za sebe i svoje u dalekoj domovini. Napredak u službi i sticanje imetka pripisuje Medauru pa mu u znak zahvalnosti podiže kapelu!

U mitologiji južnog ilirskog područja ime boga Medaura nije sačuvano, a nema  niti ostataka bilo kakvog obilježja u njegovu čast. Zato je od posebnog značaja kapela odnosno zapisi u kamenu o Medauru  sačuvani u Lambezisu.

U tom gradu sačuvani su ostaci vjerskog kompleksa posvećenog bogovima Eskulapu, Jupiteru, Silvanu i Higiji. Hram je bio svetilište i drugih božanstava kojima je sagrađeno osam manjih kapela.

               Jednu od njih, između 166. i 180. godine,  podigao je naš Rišnjanin i u njoj spomenik Medauru. Zaštitnik Risna prikazivan je na konju, u ilirskoj ratničkoj odori sa kopljem u rukama. Spomenik nije sačuvan, ali jesu dva natpisa o Medauru. Prvi je postavljen kada je  naš Rišnjanin predložen za konzula, a drugi kada je postavljen na visoku dužnost. Drugi natpis otkriva i mladićevo ime jer se u natpisu na spomen Medauru naziva njegovim potomkom i imenjakom: Medaurius.

            U Eskulapovom svetištu pronađen je i poseban natpis u kamenu: Medau/ro aug(usto) / s(acru)m što potvrđuje pretpostavku da je u tom svetilištu Medaur imao posebnu kapelu.

Natpisi u Lambezisu potvrđuju da je Medaur poštovan u Risnu, da je predstavljan kao konjanik sa kopljem i da je ga je narod poštovao kao zaštitnika i boga ljekara. Njegov kult, Medaurius  i drugi ilirski kolonisti, prenijeli su iz Risna u Lambezis, tada grad čuven zbog termalnih ljekovitih banja, što kapeli posvećenoj bogu – ljekaru daje poseban značaj.

 

            U Južnoj Italiji sačuvan je još jedan dokaz o ilirskom bogu Medauru.

U jednoj špilji blizu grada Leuke, među više uklesanih natpisa posvećenih bogu Jupiteru, spominje se i Medaur. Natpis je, na latinskom jeziku, ugravirao Cordius Aquilinus, zapovjednik rimskog ratnog broda.

Nije riječ o bogu Medauru već o brodu sa imenom voljenog Boga koji je, sa brodom Rhedon, takođe ilirskog imena,  bio u nekoj misiji. Tako je Cordius u svoje i ime posada brodova ispunio zavjet i uklesao imena brodova na zidu svetilišta.

                U svakom slučaju, bog Medaur se, dugo nakon propasti države Ilira,  i dalje poštuje. Čak se i rimskim ratnim lađama daje njegovo ime!

Po nekim istraživanjima, kult boga Medaura bio je prisutan još u ranom srednjem vijeku.

              Danas u  Boki Kotorskoj nema ostataka obilježja podignutog bogu Medauru ili su još neotkriveni. Na žalost, nema ni pomena o prvom velikom Bogu starih Bokelja, a čak se i narodno sjećanje izgubilo.

              Na sreću, u dalekoj Africi, po mnogima kolijevci civilizacije, svjedočanstvo o njemu, Ilirima i Rišnjanima preteklo je milenijume.