alt

ZLATNI GLASOVI BOKE

 

 

 

     

    Neke od profesionalnih susreta u novinarskoj karijeri, a bilo ih dvjestotinjak godišnje, odavno je prekrio zaborav, neke sam nastojao zaboraviti što prije, nekih se  sjećam  sa tugom i sjetom, nekih – sa ponosom.

           Među potonje spada intervju iz 1972. godine, sa Trifonom Kulari Ivanišević, prvakinjom Sarajevske opere i  radijski intervju sa Milivojem Bačanovićem, prvakom te iste Opere, ali deset godina kasnije.

           Intervju sa gospođom Kulari Ivanišević prvi je u mojoj novinarskoj karijeri pisan za novine, a intervju ( koji nije pretekao smutna i mutna zbivanja devedesetih) sa gospodinom Bačanovićem, spada u one koji se dese možda samo jednom u karijeri.

          Bila je to storija o životu i radu gospodina, pjevača dobre pjesme, boema, šarmera, druga i prijatelja, glumca i zabavljača – čovjeka dobre duše.

„Kada se ljeti, sa prijateljima, opustim na Pine i sam sebi sličim na ribara bez mreže i udice – tada sam najsretniji, tada sam najveći umjetnik, tada sam čarobnjak s jedinim ciljem: uživati u životu“ – rekao mi je tada.

          Trifiona Kulari Ivanišević primila me, te hladne proljećne subote, u svom stanu, na mansardi, u sarajevskom naselju Marijin dvor iz koga se, dolje na ulici, čula bokeljska stara pjesma.

                       „Bila sam svuda, gostovala u brojnim zemljama svijeta, ali nigdje nijesam vidjela ni sličnog kraja našoj Boki. Samo jedmom nijesam provela ljeto doma: 1953.godine, kada sam tri mjeseca gostovala u Atini- pričala je gospođa Trifona.

I plakala je.

– Samo tako mogu da liječim nostalgiju za mojom Bokom- objasnila je.

„U životu nikada nijeste sigurni da ćete ostvariti želje. Ali, jednu sigurno hoću: da ostarim i umrem u Boki“- rekla je . Bez tuge, bez sjete, kao da je to dio plana mjesečnog kalendara nastupa.

 

            Prije godinu dana, zauvijek nas je napustila Trifona Kulari Ivanišević, a samo sedam mjeseci kasnije, 17. aprila ove godine, otišao je i legendarni Milivoj Bačanović.

           Trifona i Milivoj, Bokelji po rođenju, građani svijeta po zanatu, znanju i umijeću, nikada nijesu napuštali Boku.

Za oboje, samo je jedan putokaz bio pravi, a on je uvijek Trifonu vodio u Kotor, Milivoja u Tivat.

Radili su skupa, živjeli u istom sarajevskom kvartu, gostovali na istim scenama ondašnje domovine i inostranstva i godinama imali istog dirigenta, Bokelja Miroslava Homena. Zajedno su dijelili ovacije za uloge u „Aidi“, „Prodanoj nevjesti“, „Boemima“, „Kavaleriji“, „Rigoletu“ i drugima.

         alt   Milivoj Bačanović, rođen je u Herceg Novom, odrastao u Tivtu, a u Sarajevo je stigao 1946.godine, kada se i osniva Opera u tom gradu. Čitav radni vijek je proveo u Operi, kao prvak, a potom i vrsni pedagog. Izuzetak je sezona 1955/56  kada je član Zagrebačke opere.

Zanimljivo je da Bačanović prije studija pjevanja u Italiji, na Konzervatoriju Rosini u Pezari, završava Pomorsku  trgovačku akademiju ,učeći u  Dubrovniku i Kotoru.

Gostovao je u svim jugoslovenskim operskim kućama, kao i u inostranstvu: Grčka, Italija, Njemačka, Belgija, Francuska, Bugarska, Rumunija, a zajedno je sa Ljiljanom Molnar-Talajić, (iz istog sarajevskog kvarta) uz klavirsku pratnju Mladena Pozajića, predstavljao Jugoslaviju u Parizu, na izložbi „Umjetnost na tlu Jugoslavije“. Pamte se njegovi koncerti na kojima je, uz klasičan operski repertoar, izvodio zabavne melodije, napolitanske i starogradske pjesme .

           Božanski glas Trifone Kulari otkriva, u Katedralnom horu „Svetog Tripuna“, Antun Homen, tadašnji dirigent, muzička legenda Boke. Zahvaljujući njemu i upornošću majke, Trifona odlazi u Zagreb i školuje glas kod čuvenih profesora Ive Lotke Kalinskog, Nade Pirnat i Lava Vrbanića. Nakon tri godine školovanja, postaje vokalni solista Radio Zagreba. Ubrzo završava Muzičku akademiju i postaje član Zagrebačke opere.

Sa suprugom,  Božidarom Ivaniševićem, pjevačem i kompozitorom crnogorskih pjesama,  1957. godine seli za Sarajevo .

Postaje Mimi, Santuca, Jelena, Margarita, Marženka, Velika Svećenica i još dvadesetak velikih  ženskih likova u najznačajnim operskim predstava na sceni sarajevskog Narodnog pozorišta.

          Do  onih strahom iščekivanih noći, devedesetih u Sarajevu !

Milivoj Bačanović odlazi u penziju, ostaje u Sarajevu  i posvećuje se radu sa mladim generacijama pjevača u Operi.

Trifona Kulari, uz penzionisanje, seli za Boku i nastanjuje se u Prčanj. Ne može bez pjesme, pa se ponovo angažuje u Katedralnom horu, gdje je  i započela karijeru.

          I opet se desilo, (koliko puta do sada !), da odu Bokelji velikog srca i velikog djela, a Boka (ona zvanična) je ćutala. Ni riječ da se prozbori, a trebalo je mnogo više.Sa koliko god nebrige tkali  svakodnevnicu, neki ljudi i događaji uvijek moraju imati posebno mjesto.

Nagrade struke i kritike Trifoni Kulari nijesu izostale.

Milivoj Bačanović u Bosni i Hercegovini primio je sve nagrade, struke i države, koje umjetnik primiti može.

Oboje su dobitnici više međunarodnih nagrada i priznanja.

Trifona Kulari i Milivoj Bačanović izborili su se za posebno mjesto u muzičkoj istoriji ovih balkanskih prostora, a istorija bokeljske muzike se bez njih ne može ispisati. Učinili su sve da obogate život savremenicima.

Na nama je da učinimo trajnim  sjećanje na njih .