alt

Zlato za majstora Vlaha

 Piše :Mašo Čekić 

            U prvoj polovini XV vijeka u Kotoru rade zanatlije  poznate i van granica Distrikta, pa i u udaljenim zemljama. Proizvođači vojničke opreme, zlatari i zidari posebno su angažovani. Neki od njih ostavili su trag u istoriji kao neprevaziđeni umjetnici svoga zanata, opjevani u narodnim pjesmama, pričama i legendama.

Među njima su i majstori  iz Lastve, Tivta, Kavča, Krtola i sa Luštice koji su zanat izučavali kod kotorskih zanatlija. Nekada je naukovanje trajalo i desetak godina, a po završetku zanata majstor je učeniku poklanjao kompletan alat kako bi posao nastavio kao izučeni majstor.

           Neki su umijećem prestizali majstore, a među njima slavu zaslužuje Lastovljanin  Vlaho Petrojević, oklopar koga je zlatom plaćao Stefan Vukčić Kosača, Veliki vojvoda rusaka bosanskog, kasnije Herceg Svetog Save.

   alt        Vlaho je kao dijete počeo izučavati  zanat u Kotoru gdje je  od  1429 do  1445 godine  radilo čak  80  majstora kovača, ali su samo trojica  oklopari. Kod jednog od njih Vlaho je šegrtovao uz pismene i imovinske garancije „ da će slušati majstora u svemu što naredi, u kući i izvan kuće, i da neće učiniti ništa štetno i sramotno“ – kako stoji u većini tadašnjih ugovora o šegrtovanju. Majstor je Vlahu obezbjeđivao stan i hranu, odjeću i obuću.

         I tako se šegrtovalo, gotovo 9 godina, nešto manje ili duže, po procjeni majstora. Posla je bilo na pretek jer se oružjem snadbjevala Zeta ali i drugi krajevi, a potrebe je bilo i u samom Distriktu. Kotorske vlasti su 1442 godine donijele naredbu o naoružavanju svih stanovnika jer su potrebe za odbranu grada bile sve veće i češće, a naoružanih vojnika malo. Stoga su građani morali  kupovati oružje, čak i nositi javno .Kazne su bile velike: od novčanih kazni do zatvora i progona.

            Oklopari su bili cijenjeni koliko i dobri mačari, kao što je bio Marko Novakov, savremenik Vlahov inače sin Novaka Kovača ili štitari kakav je bio Radoje Dragosaljić, slikar i majstor kalpaka i štitova. U vrijeme kada Vlaho živi u Kotoru  Radoje je jedini kotorski štitar koji oslikavanjem uljepšava štitove . Poznat je i šire pa mu šegrti stižu i iz Dubrovnika.

           U to vrijeme oklopi su dio vojničke opreme bogatijeg sloja društva jer je njihova izrada skupa pa su ih, kao  dokaz moći i prestiža, nosili plemići i vojskovođe čak i nakon njihovog izbacivanja iz vojne upotrebe. Služili su da zaštite ratnika od povrede i pogibelji, naročito u bliskoj borbi, a izrađivani su i za zaštitu životinja, poput ratnih konja.

altRazne vrste oklopa štite ratnike od početaka istorije, a vrhunac dostiže u srednjem vijeku. Pojava vatrenog oružja polagano ga istiskuje pa je do 17 stoljeća gotovo nestao.

         Bokeški majstori izrađivali su više vrsta oklopa, od grudobrana do punih oklopa koji su štitili grudi, leđa, ruke i kukove.

           Majstor na glasu, Vlaho Petrojević dobija 23.avgusta 1452 godine ponudu Hercega Stefana. Ponudu je prenio Maroje Orlačić iz Dubrovnika vraćajući se iz Blagaja, ljetne rezidencije Stefanove. Veliki Herceg nudi 100 zlatnih dukata da Vlaho iz Kotora pređe u Herceg Novi, na period od tri godine, otvori radionicu i radi prema zahtjevima Stefanovim. Nudi još : osam zlatnih dukata za svaki izrađeni oklop!

Da će tako i biti, bolje reći da će se uloženi novac vratiti radom na najboljim oklopima, Kosači su garantovali žiranti Vlaha Petrojevića Anton Druško, sveštenik, Leonardo Agustinov i Stefan Petrojević, brat majstora Vlaha.

             Ugovor je potpisan, magister ( titula majstora) Vlaho seli u Herceg Novi da pravi oklope ili „laborare de sua arte“ kako je zapisano u dokumentu.

             Mnoge bitke dobijali su upravo konjanici u oklopima čija je sama pojava ulivala strah, a odsjaj oklopa na suncu naprosto paralisao neprijateljsku pješadiju. Valja zamisliti okope magistra Vlaha, koji nije običan kovač već umjetnik oklopar. Kakav li je tek bio Vlahov oklop na kojem je štitar Radoje oslikao porodični grb vlasnika ili neku biblijsku sliku ?.

Samo veliki majstori nadžive svoje vrijeme, a Vlaho, Radoje i Marko Novakov pominju se već gotovo šest stoljeća.