Budimpešta miriše na medalju

Iz Budimpešte: Andrija Petković

 

Lijepo je ovih dana u Budimpešti. Poseban šmek boravku u najromantičnijem gradu centralne Evrope daje crnogorska reprezentacija. Vaterpolo heroji… Momci koji su protiv Italije odigrali meč za vaterpolo udžbenike. Meč za ponos. I pamćenje!

Medalja mi miriše u vazduhu. I ne samo meni. U prolazu sretoh Andriju Puru Popovića koji mi kaže:

– Ovako je bilo i u Beogradu. U četvrtfinalu Italijani, u polufinalu Mađari. A onda veliko srebro!

Šta sam ono radio u srijedu ujutru prije odlaska u “Duna Arenu” i meč sa Italijanima, Svaki korak valja danas ponoviti. Pobjednički ritual.

A, da ! Prvo treba otići u obližnji kafić “Element” na kafu. Na terasi, naravno, tu u “Šalaj ulici”… Nije važno što hladnoća ledi cijelo tijelo. Da ispoštujemo “protokol”. Potom brza šetnja avenijiom “Honved”, pa pored velelepnog Parlamenta i Bazilike Svetog Ištvana. Uz pomenuti Parlament to je najvisočija zgrada u Budimpešti. Građena je, kako saznajem, od 1850. do 1905.godina, i maestralno je zdanje trojice arhitekata – Mikloša Ibla i Jožefa Hidla. Unutrašnjost je konstruisao još jedan Jožef – Kauzer.

Nemam puno vremena da joj se divim. Ritual se nastavlja. Pohovana piletina u restoranu “ Šeraj“ na Trgu Svetog Ištvana je fantastična. Ali, na nos će mi izaći, ako reprezentativci nastave ovako da igraju. I ona je dio rituala. Ma mogu toliko da se žrtvujem za medalju. I ispisivanje lijepe istorije. A što bi rekao Ilija Čvorović: “Mene, ako se sjete… Sjete…”.

Vremena je sve manje i manje. Nakon ovoga slijedi povratak u stan i spremanje za odlazak na bazen, o kojem mi u Boki i u Crnoj Gori možemo samo da sanjamo. I da se upitamo: da li je moguće da smo sa onom infrastrukturom sa kojom raspolažemo stigli u polufinale prvenstva Evrope. I da u tom istom polufinalu igramo protiv zemlje čiji samo glavni grad ima preko 1200 bazena. Koliki talenat i inat moraš imati da bi uspio tako nešto.
Sa tim mislima, krećem ka bazenu. Pješke naravno. Šta je pet i po kilometara… Da sam znao šta je i prvog dana bih otišao autobusom. No, popravnog nema. Neću da na sebe stavim grijeh, ako tamo neki Varga ili Vamoš daju odlučujući gol u posljednjem napadu, ili ne daj Bože Nađi odbrani peterac, koji odlučuje o prolasku u finale.

Zato mi nije važno što pored mene prolazi autobus broj 15, koji bi me odveo tik pred “Arenu”. Lagano, iz ulice Panonia, skrećem u Drava Utca, a onda Parkanjijevom i Nefrudo ulicom, stižem na poprište jedne od istorijskih utakmica koje  crnogorske ajkule igraju.

Mađarska jeste domaćin, Mađarska jeste favorit… Ali Brguljan, Petković, Lazović, Drašković… Pokazali su već protiv Italije da favoriti ne pobjeđuju uvijek. Da njihovo srce veliko kao Bokokotorski zaliv, često odigra presudnu ulogu. Uostalom, kako god ovaj meč da završi, oni su istinski heroji. Ali, ipak… Ja u vazduhu mirišem medalju!