Piše: Mašo Čekić
STIMADURICE I LAŽIVI DO
U Boki Kotorskoj sve je manje starih svadbenih običaja, a svadbe su sve raskošnije i skuplje.
Kao nekada.
Bokeški svadbeni običaji počivaju na dugovjekoj tradiciji čiji korjeni dosežu vrijeme cara Justinijana, pa i starije. Među svadbenim običajima posebno mjesto pripada prćiji, odnosno nevjestinom ruhu koje donosi kao miraz. Vrijednost prćije obevezno se procjenjivala prije vjenčanja, a taj posao obavljale su stimadurice ili štimadurice koje su imenovale porodice mlade i mladoženje.
Stimadurica je, najčešće, rođaka mladenaca, sestra, tetka, a u nekim mjestima i majka. Po nekada se angažovala i iskusna žena van porodice, koja je kao stimadurica bila na glasu. Naravno, njoj je pripadalo posebno mjesto u svadbenom veselju, čast i nadoknada za obavljen posao. Zadatak stimadurica je bio da obara cijenu prćije, ako je sa strane mladenca, odnosno da poveća cijenu, ako je sa strane mladenke. O značaju njenog posla najbolje svjedoči torta „stimadurica” koja se mijesila i nosila u kuću mladenke, na dan procjene prćije.
Prćija se procjenjivala u nedjelju prije vjenčanja koje je uvijek bilo ponedjeljkom. Inače, svadbeno veselje počinjalo je u četvrtak isticanjem barjaka na kuće mladenaca, uz pucanje i kolo.
Mladoženja u pratnji đevera i starog svata sa stimaduricom, odlazili su u kuću mladenke da preuzmu prćiju. Do druge polovine XVIII vijeka, kada se pojavljuje komo ( dio sobnog namještaja sa ladicama ), prćija se nosila u sanduku.
Prćiju bi popisali, a potom su stimadurice vršile procjenu svakog komada posebno. Procjena je završena tek kada se stimadurice pogode, odnosno usaglase. Zapisnik o prćiji, u dva primjerka, su potpisivali vjerenici, stimadurica i dva svjedoka. Jedan primjerak zapisnika ostajao je djevojačkom rodu, a drugi mladoženji.
U zapisnicima se detaljno navodio svaki komad rublja, odjeće i nakita po vrsti i kvalitetu i njihova finansisjka vrijednost. Popisivali su se i svi pokloni koje je mlada pripremila za muževljevu porodicu i svatove, a obavezni dio spiska su i eventulani pokloni u vidu zemlje, kuća ili stoke.
Prije nego što se prćija složi natrag u sanduk, mladin đever je u njega stavljao zlatnik, a potom i mladoženjin đever.
Na Mulu je prvi zlatnik stavljao mladoženja, potom njegov stari svat i roditelji mlade, a sanduk odnosno komo je preuzimao stari svat. On je nosio ključ, a sanduk je ukrašavan crvenom trakom.
U Stolivu je prćiju preuzimao đever mladoženje, u Dobroti je ključ uzimao mladoženja. Kada je prćija bila spremna za iznošenje, na red je dolazila torta „stimdurica” pri čemu se vodilo računa da veći komad pripadne mladoženjinom đeveru.
Prćiju su iznosila dva muškarca uz obavezno zaustavljanje na kućnom pragu. Tom prilikom, na Mulu mladoženja ispija čašu vina i razbija je o ćošak sanduka. To isto radi na Prčanju i u Stolivu govoreći: „Kada se ova čaša sastavila, tada se i ovaj sanduk vratio ovoj kući”.
Prćija se često prevozila barkom koja bi se okitila zastavama, a veslala su četiri barkarijola. Njima bi mladenke pripremile poklone: faculet i jabuku ili faculet i bječve. Prćija je bila vlasništvo žene i muž nije mogao raspolagati sa njom. U slučaju da žena umre, prćiju su naslijedila djeca, a ako je bila bez poroda, muž je vraćao prćiju njenoj porodici.
Tokom XVII, XVIII i XIX vijeka bokeljske svadbe bile su izuzetno skupe. Hroničari su zabilježili da su neke porodice osiromašile zbog svadbi, ali i drugih porodičnih svetkovina u koje se ulagalo mnogo novaca.
Na takmičenje u raskoši i troškovima uticale su i stimadurice koje su uvijek okružene brojnim ženama. Ogovarnje, zavist, sujeta i strah prate rad stimadurica, a svadba postaje glavna tema svih mještana, posebno žena.
– Koliko je lencula, a kotula ?. Ima li tavalja i intimela ? Ma što goriš: više od kapetanice iz palaca ?!
– Imaće moja šćer više i bolje, pa makar prodali vinograd!
Nedjeljna misa i zadržavanje u blizini crkve, nasuprot muškarcima u tamborju, bila je prava prilika za razmjenu novosti. Mjesto na kome su se okupljale žene Bokelji su nazivali laživi do.
Vijesti iz laživog dola imale su poseban značaj u pripremi svadbi, a time i troškova. Hroničari pišu o rasipništvu u svadbenim poklonima, pretjerivanju u mirazu, a posebno su na glasu troškovi izrade i kupovine zlatnog nakida. Nije rijedak slučaj da zlatari, po više mjeseci, rade u kući buduće mlade kako bi se ispoštovala želja i najmanja sitnica u izradi nakita.
Vlast i Crkva često ukazuju na prekomjerno trošenje prilikom proslava i obilježavanja porodičnih i drugih svečanosti. Kada upozorenja nisu pomogla, uslijedile su sankcije. Godine 1725. zabranjuju se javne proslave krsnog imena, dan sveca, pir, mir, sedmine, krmnine, mlade mise i druge svetkovine. Svadbe nijesu zabranjene tim zakonom, mada se ukazuje na visoke troškove. Za prekršioce propisa o svetkovinama predviđene su kazne progonstvom, zatvorom i prinudnim radom na galijama. I dalje se slavi raskošno, pa se zabrana javnih proslava ponavlja 1749. godine, da bi 1751. uslijedila i zabrana koju potpisuje geleralni providur!
Dvadesetak godina kasnije, tek kada su vlasti prihvatile primjedbe i modifikacije pojedinih dijelova, zabrana je prihvaćena u Krtolima i na Toploj gdje su se najduže opirali ukidanju tradicije. Ipak se malo toga promijenilo u slavskim običajima, a stimadurice i vijesti iz laživog dola još dugo su djelovali. Danas su samo dio zaboravljene tradicije.
A prćija?
Po potrebi, sada se ovjerava kod notara!