Predstava „Vaginini monolozi” po tekstu Iv Ensler, nastala u produkciji Američkog ugla uz podršku Ambasade SAD i u organizaciji NVO “Sigurna ženska kuća”, nakon Podgorice, gdje je igrana tri puta, Nikšića, Bijelog Polja, Kolašina, Bara, Kotora i Budve, izvedena je i u Tivtu.
Jedna od 16 akterki predstave, koje su različitih profesija i različitih godina je i Ljiljana Raičević, predsjednica “Sigurne ženske kuće”. Iz razgovora koji smo zabilježili sa njom, izdvajamo:
” Ovdje je 16 životnih priča, teških, bolnih ali i vrcavih i simpatičnih. To je 16 drama o odrastanju, o budjenju senzualnosti, o ženstvenosti ali i o incestu, nasilju, ratnim strahotamai silovanju. Predstava je vid edukacije jer nas poziva i podstiče da poštujemo sebe, da volimo svoje tijelo, da o njemu brinemo.
Tačno je da se najviše dolazi na predstavu zbog provokativnog naslova i često ima burnih reakcija u sali. Neki negoduju zbog slobodnije terminologije i rječnika, zbog škakljivih tema i priča, neki se smiju, neke dotaknu teške sudbine, neki plaču, neki se smiju. Već poslije druge ispričane priče, publika se adaptira na naš rječnik i više ne razmišlja o terminologiji, nema više šokiranja i senzacije i usredsredjuju se na samu priču. Jer ovo je jezik kojim svakodnevno pričamo sa majkama, prijateljima, bračnim partnerima, samo ga ovaj put dajemo publici koju ne poznajemo. Muškarci obično misle da će biti jedini u publici i da će im biti mučno ali uglavnom izlaze sa predstave puno senzibilniji prema problemima žena i i sa više razumjevanja gledaju na njih.
Ja imam dvije uloge, dva zadatka. U jednom igram stariju gospodju koja i pored godina i zdravstvenih problema, takodje i vrlo senzualna i poručuje da je moguće i u tom životnom dobu biti zaljubljen, imati osjećanja i strast i otvoreno pričati o njima. Takodje, ja na kraju predstave izlažem i našu političku poruku, koja je aktuelna i mijenja se svake godine. To je jasna poruka prema vlastima o tome da ne zaboravljaju siromašne, slabe, diskriminisane, one sa margina društva. Jer i to je misija “Sigurne ženske kuće”. Ne samo zaštita i sklanjanje ugroženih žena i djece i davanje pravne pomoći, nego i ovakav vid edukacije gdje pričama o tabu temama, podstičemo na razmišljanje”.
