Piše: Mašo Čekić
PLES MENADA U RISNU
Nekoliko vijekova prije nove ere Risan je bio jedan od centara antičkog svijeta na istočnoj jadranskoj obali. Grad trgovaca, pomoraca, umjetnika, ratnika, ali i grad veselih, dobroćudnih ljudi koji su, pored Boga Medaura, kao svog zaštitnika, naročito poštovali Artemidu i Dionisa.
Artemida je, uz ostalo, bila zaštitnica djevojaka i božica poroda i svadbi, a Dionis bog vegetacije, plodnosti, života, vina i uživanja. Valja reći da su stanovnici Risna, a to će reći i Boke Kotorske, štovali Dionisa bez obzira što se njegov kult, prisutan u Grčkoj od polovine II milenijuma stare ere, protjerivao iz brojnih grčkih gradova i kolonija. Oba božanstva štite djevojke, a Dionisu su one stalne pratilje – čuvene Menade.
Djevojke, vino i uživanje, koje je obavezno dovodilo do orgijanja, razlozi su zbog kojih se Dionisov kult često zabranjuje. Bez obzira na zabrane, njegov kult je bio rasprostranjen i dugo se održao, pa su ga kasnije preuzeli i Rimljani, a Dionis je postao Bakhos.
On je božanstvo seljaka i širokih narodnih masa, a u Dionisovom ritualu najbrojniji učesnici bile su žene. Središte njegovog kulta nijesu veliki hramovi, već planine i skromna seoska svetilišta. Njegove Menade, tijade i bahantkinje – lutaju planinama i šumama, ispunjene božanskim nadahnućem. Pošto je kao mladić pronašao način gajenja vinove loze i spravljanja vina, Dionis je sa svojom pratnjom, u kojoj se nalazio i njegov vaspitač Silen, započeo svoj pobedonosni pohod. Na putu od Egipta do Trakije i od Španije do Indije on je širio nove običaje i poučavao ljude gajenju vinove loze. Uz put je nailazio na brojne pristalice, ali je stekao i mnoge neprijatelje.
Prema predanju, Dionis je Zevsov i Semelin sin. Njegova majka je najmlađa kćerka Kadma i Harmonije ! Onog kraljevskog para koji je protjeran iz Tebe, a utočište pronašao upravo na bokeljskim obalama. Po legendi, osnovali su Budvu i dobili sina Iliriosa čije je ime postalo eponim starih Ilira, sa prijestolnicom u Risnu!
Tako je Dionis i tu bio doma, na svome, a stari rišnjani su ga obožavali. Njegove kipove držali su u kućama, a družbenice Menade, posebno su voljeli. Menada je grčka izvedenica koja znači „biti u delirijumu”, a oznaka je za mahnite, pomamne žene. One su nimfe koje lutaju brdima i šumama štujući Dionisa i plešući do iznemoglosti, ukrašene bršljanom i lovorom, omiljenim biljem svog božanstva. Legende govore da su cijedile sok iz bršljana i njime su drogirale.
Ništa nije spriječilo stanovnike Risna i Boke Kotorske da obožavaju Dionisa i njegove Menade. O tome svjedoči u Risnu pronađena forma – kalup za pravljenje oznaka od terakote koja u umjetnički izdubljenom reljefu predstavlja Menadu u zanosnom plesu. Pored kipa Dionisa, takođe pronađenog u Risnu, nalaz ovog kalupa svjedoči o popularnosti vina u starom Rhizonu, ali i mnogo više. Riječ je o kopiji dijela slavnog reljefa grčkog vajara Kallimachosa, baš onog dijela koji nedostaje na originalu i o kojem se godinama vode teoretske rasprave.
Menada iz Risna prikazana je iz profila u pokretu, na poluprstima, u širokoj, lepršavoj haljini ispod koje se nazire golo tijelo. U nizu svjedočanstava o veličini i moći starog Risna, mala terakot pločica ima posebno mjesto. Ona je svjedočanstvo odnosa prema životu i radostima koje pruža, ali i dokaz snažnog uticaja grčke kulture, privrede, religije i tradicije na ovim prostorima. Dokaz je 2500 godina duge plesne i muzičke tradicije u Boki Kotorskoj. Obožavanje Dionisa i njegovih Menada značilo je učešće u ritualu prema utvrđenim pravilima. U tom ritualu vino, muzika i ples zauzimaju centralno mjesto. Orgijanje i sve ostalo što se tom ritualu pripisuje posljedica su uživanja u vinu. Zarad milosti kod božanstava, sve je dozvoljeno. Tako su mislili stari Rišnjani, a prema arheološkim istraživanjima, dobro i veselo su živjeli uz Dionisa i njegove Menade sve do dolaska Rimljana koji su stigli 168. godine pr.n.e.
Dionisov kult je mnogo prije stigao u Rim, gdje ga je narod obožavao, ali nije baš bio u milosti kod vlasti. Bog plodnosti, vina i uživanja nije bio prigodno božanstvo ni za sve Grke, pa su Rimljani bili uznemireni njegovim orgijastičkim svetkovinama. Rimski senat je 186. p. n. e. donio oštar zakon protiv bluda i Dionisovih sljedbenika i sljedbenica. Nekoliko hiljada ljudi je pogubljeno, prije ustoličenja Bahusa za boga vina, tek pošto je iz kulta izbačeno sve ono čemu su se zvaničnici protivili.
Rimski vojnici umarširali su u Risan 18 godina kasnije, štujući vino i Bahusa. Dionis je otišao u legendu, a bogovi sa Olimpa srdačno su ga dočekali dajući mu počasno mesto pored oca Zevsa. Nakon 2.200 godina, među nama su ponovo Dionis i Menade iz Risna.
