Iako je pozorišna predstava „Avgust u okrugu Osejdž” igrana u zatvorenom prostoru, u velikoj sali Centra za kulturu, i završila iza ponoći, publika je bila više nego zadovoljna onim što je vidjela na sceni. Zadovoljni su bili i glumci Ateljea 212. Potvrdili su u razgovoru za Radio Tivat glumci Dara Džokić, Isidora Minić i Marinko Madžgalj.
„Divno se osećam, kao i posle svake predstave. Radili smo teško. Ali, sve muke su prošle na probama. Kad smo to napravili igramo sa lakoćom. Tri sata brzo prođe. Mogli bismo još tri. Volimo to da igramo. Voli i publika. Prepoznaje ono što smo hteli. Ovo je prvo gostovanje van Srbije. Ovo je zaista reperezentativna predstava. Sa puno ženskih likova, što je retkost. Snimljen je i film. Ali, to je drugi medij. Ovo je pozorište. Ja sam se dvoumila da li da prihvatim uliogu. Odmah sam videla da je fantastična uloga. Prihvatila sam. Preveliki je izazov. Isuviše veliki izazov je bio. Tekst je sjajan. Imali smo mi i strahove, i muke. Nije se ovo lako rodilo. Ali, zagrizli smo strašno. Bilo nam je baš stalo do teksta, do pozorišta i do svih nas. Sve svoje snage smo mobilisali. Ovo je priča o istini, o laži. Zanimljiva tema. Porodična priča koja se odnosi na Ameriku, ali i na porodice iz drugih zemalja. Tu su porodične tajne koje jednog dana izađu na svetlo dana.
Atelle 212 je moje pozorište, moja kuća. Ja sam rođena u Beogradu. Ja volim Beograd. Pamtim ga iz njegovog najlepšeg doba. To je moj zavičaj. I uvek sam volela njegovu širinu. Beograd je prošao kroz razne turbulencije i razne devastacije i tegobe. Ali, uvek ostao metropola. Takva kakva je. Ali, moramo ga čuvati, negovati taj njegov duh” – kaže glavna glumica Dara Džokić.
„Meni je jako draga pošto je ovo veoma uspešna predstava. Bila je veoma lepa premijera i drago mi je zbog mog matičnog pozorišta. Predstava je bila događaj u Beogradu, što je bitno za pozorište. Tekst je fantastičan, zanimljiv. Napravljen je i film, ali pozorište je mnogo dublje od filmskog scenarija. Prava glumačka predstava. Ima dosta duše u predstavi. Pozitivne, negativne. Mi se bližimo Amerikancima uz svu našu malograđanštinu. Ali, uzimamo ono lošije. Otuđujemo, se. Gubi se duša. A naravno, ne bi trebalo. Jer po tome se razlikujemo od životinja. Za mene je porodica kuća, nešto gde se osećam sigurno, gde mogu da pobegnem, gde me vole. To je moje utočište. Znam da sam sigurna. Ja u predstavi glumim Indijanku. Ona je antipod svima drugima. Neko ko ima spiritualno biće, ima dušu. Nije se iskvarila. Neko ko je ostao čist, što i jeste suština života. Suština i jeste biti čist, sa dušom” – kaže Isidora Minić.
„To je jedna savremena američka drama o tome koliko ljudi u jednoj porodici mogu biti daleko jedni od drugih. Koliko tu ima neraščišćenih odnosa, neizgovorenih misli, neiskrenih misli. I do čega to može da dovede.
Ljudi otuđuju sebe od zdravog jezgra, od porodice. To može biti priča o bilo kojoj porodici, ne samo američkoj. Velike stvari se dešavaju u takvim okvirima gdje istina nije važna, gdje su neke floskule razmjenjivane godinama. Istine su bolne, pa kako se kome isplati. Publika je odlično prihvatila ovu predstavu. Igramo je četiri mjeseca, a sale su stalno pune. Dira publiku, vrlo ih se tiče. Sa zadovoljtsvom igramo svaku predstavu” – kaže Marinko Madžgalj.