Iz Budimpešte: Andrija Petković
Mićo Dušanović je legenda ne samo hrvatskog nego i jugoslovenskog sportskog novinarstva. Bilo nam je izuzetno drago da ga zamolimo za razgovor za slušaoce Radio Tivta. Naravno, počeli smo sa pričom o vaterpolu:
– Mađarima je vaterpolo u krvi, Margit Siget (Margitino ostrvo) je mjesto gdje se vaterpolo uvijek igrao na najvišoj razini. Ja sam evo upravo došao sa najvažnije hrvatske utakmice i prezadovoljni smo sa remijem protiv Srbije jer smo praktično, bez nekoliko vrhunskih vaterpolista, obezbijedili plasman u četvrtfinale – nije Dušanović krio zadovoljstvo.
U bogatoj novinarskoj karijeri izdvaja jedan trenutak:
– Pratio sam Gorana Ivaniševića od njegovih pionirskih dana i volio tenis. Otac mi je zabranio da igram hokej, pa sam se i ja bavio „bijelim sportom2. Taj ponedjeljak na Vimbldonu, poslije svih promašenih finala, je nešto za nezaborav. Da je kojim slučajem, Goran Ivanišević, Amerikanac, o tome bi se već snimio film. Ali, pošto nije možda se neko i ovako dosjeti pa to uradi.
Dvojica sportskih novinara koji na žalost nisu više među nama puno su uticali na karijeruMiće Dušanovića.
– Kad sam došao da radim Mladen Delić i Boris Mutić već su bili veliki novinari i od svakog od njih sam pokušavao da uzmem ono što sam mislio da najbolje radi. Učio sam od njih i nema sumnje da su obojica puno uticali na moj radni život.
On ne smatra da je na HTV-u Hajduk zapostavljen u odnosu na recimo Dinamo.
– To je kriva percepcija. Dinamo igra Ligu prvaka, a zamislite da sad pratim pretkola prvog kola pretkola za kvalifikacija za Ligu Evrope. Pa ne pratimo ni kvalifikacije Vimbldona. Jednako pravo da kažu da su zapostavljeni mogli bi i rukometaši, odbojkaši, košarkaši koji igraju kvalifikacije. Za sve to jednostavno nema novaca. Mislim da će se ove godine mnogo više pričati o Rijeci koja je na Dinamovom nivou.
Kada je riječ o najljepšem događaju u sportskoj karijeri pored Vimbldona i titule Gorana Ivaniševića izdvaja zlatnu olimpijsku medalju vaterpolista, a o najružnije kaže:
-To mi je teško reći. Najgori je osjećaj kad se neko ne bori za svoju državu i za svoj klub, za svoj grad… Onda je to baš ružno – zaključuje razgovor naglašavajući da ga za dvije godine kad ide u mirovinu raduje igra sa svoje četiri unuke. I to što će moći strastveno, za razliku od onog što radi dok je za mikrofonom, moći da navija za klub koji voli…
