Dio glumačke ekipe “Providence” je i Dejan Djonović koji smatra da je to odlična predstva i da će ona još da se razvija i raste i da za par igranja potpuno legne na mjesto gdje je reditelj pokazao prstom, svojom idejom, bar što se njegove uloge Tomaža, tiče.
“Velika je hrabrost raditi Čehova bilo gdje i ako je Egon odlučio da ga tek sada postavi na scenu, nakon nekoliko decenija profesionalnog rada, onda možete misliti kakva je nama glumcima to bila odgovornost i izazov. Za ovih mjesec dana rada na “Providenci” uz Egona Savina, došao sam do većih saznanja i otkrića nego u predhodne 22 godine bavljenja pozorištom, otkrio sam mnoge tajne Čehova i tajne glumačkih tehnika. Osjećam da sam profesionalno obogaćen. Još sam srećan i još osjećam magiju koja se oko nas zakovitlala tokom procesa rada a postaviti Čehova za 30 dana, to mogu samo majstori poput Egona i Stevana, koji su odličan dvojac.
Ako vam reditelj kaže da stanete na scenu i govorite tekst bez pokreta, mimike i gestova – već samo iz srca, vjerodostojno i istinito,onda se pitate da li je to moguće kada u životu tako ne funkcionišemo, niti tako komuniciramo. To znači da onda morate biti potpuno životni, potpuno istiniti na sceni, čak više nego u svakodnevnom životu. A to je vjerovatno najteže u glumi. Biti vjerodostojan a sa minimum spoljnih izražajnih sredstava – kako bi se iznutra kvalitetno doživjelo ono što Čehovljev tekst zahtjeva. Znači igrati potpuno iznutra, kao što se i radnja po scenografiji dešava unutra, iza škura. Spolja je možda dan ili noć, svjetlost je glumcima dozirana kroz škure, igra se u polusjenci, kao što je često u životu. Egon je Čehova stavio u pravougaonik, igra se sa ledja, u poluprofilu i profilu, rijetko u anfasu a glumcu je ipak lakše kada je u kubiku prostora. To jeste bilo teško i rizično, ali je vrijedelo.”
