IZ BUDIMPEŠTE: Andrija Petković
Čitam na sajtu Radio Tivta, kako se u mojoj Boki očekuje kišovit dan. U Budimpešti, poslije pet tropskih dana, u kojima smo trošili na hektolitre tečnosti i od organizatora dobijali kesice sa ledom, uveliko pada. Kao iz kabla… Ova budimpeštanska kiša ni malo me ne podsjeća na našu… Bokešku… Nema te fjake, ljudi u velikom broju sjede po kafićima, ko sa kišobranom, ko bez kišobrana šetaju ulicom. Neki odvažniji čak krstare ulicama ovog velegrada na biciklima ne mareći što su mokri do gole kože.
Za danas, kad je na vaterpolo prvenstvu slobodan dan, planirao sam da uradim reportažu sa jednog od najvećih i najljepših akva parkova Mađarske. Čuvenog Palataniusa. Ali vode mi je preko glave, ostavićuto za dan, kada se opet nadam onoj tropskoj vrućini. Mada kažu da će ovako najmanje do petka. A onda zna se… Čekamo 19 časova i veliko polufinale, najvjerovatnije protiv Srbije koja je objektivno mnogo jača selekcija od Grčke. Sa “helenima” se nikad ne zna, ali šanse su im protiv “delfina” zaista mizerne.
U našoj reprezentaciji situacija stabilna. U miru i tišini svog hotela na Terezinom trgu pripremaju se za veliko veče. Najvažnije je da je Nikola Janović dobro. Meč sa Gruzijcima je propustio zbog lakše povrede, ali će za polufinale biti spreman.
I tako… Kroz prozor kafea u kojem sjedim uživajući u jednoj “kafe late” (strašno mi nedostaje ona naša prava, kuvana) vidim da kiša ne jenjava. Nema mi druge… Naručiću jedan gulaš (zaista su izvrsni) i gledati slike u mađarskim novinama (za ovih 10 dana koliko sam ovdje naučio sam samo jednu riječ). Silom prilika – utca (ulica). Sreća pa se vaterpolo na svim jezicima kaže isto. A moj Montenegro, dobija aplauze gdje god stigne… I čestitke. Valjda tako bude i dalje. Mada… Nije fraza… Kako god prošli u daljem takmičenju ovi momci zaslužuje čestitke. Među četiri smo u Evropi. Zamislite da smo četvrti na “starom kontinentu” u svim ostalim segmentima života… Gdje bi nam bio kraj!
