Nakon samostalnih i grupnih izložbi u Beču, Londonu, Briselu i Sloveniji, gost iz Kranja, Janez Štros, predstavio se i likovnoj publici u Tivtu sa 13 ulja na platnu koja pripadaju apstraktnoj umjetnosti.
Prvi saveznici u Janezovom izrazu duhovnog stanja, u raspravi sa samim sobom kao i u slanju simboličkih poruka publici su – boje. No, kako je rekao u razgovoru za naš program, niti izložbama, niti slikama, ne voli da daje nazive:
“Ne dajem imena mojim radovima i svako od publike može da im odredi svoj sopstveni naziv. Skoro nijedna moja slika nije imenovana, jer sve one dolaze, ne iz glave, već negdje iz srca. Iz srca idu na ruku i iz nje na platno. Ako bi nekom svom radu dao naziv, poput “cvijeće”, onda bi svako u njemu tražio upravo cvijeće, a ja to ne želim. Naprotiv, želim da posmatrač ima svoj poseban doživljaj i emociju u odnosu na moju sliku, da njome doprem do njegove duše, da posmatrač moj rad osjeti kroz svoju dimenziju, da moja slika ima i negovu priču. Jer svi mi uvjek tragamo za onom svojom pričom, za svojom vizijom, za svojim ličnim doživljajem nečega.
Kad sjednem ispred platna, nikada ne znam koju ću boju staviti gore. Nikada nisam izmješao dvije boje prije stavljanja na platno, već to činim direktno na slici. Ne znam zašto. Možda zbog toga što nikada ne slikam sa predumišljajem, ja to jednostavno ne umijem. Ostavim srcu da sa rukom radi što želi.
Kad je platno puno, dižem se i gledam ga. Ako mi počne pričati neku priču, ako iz njega mogu uhvatiti riječi, onda sam blizu kraja. Ako toga nema, boja i dalje premazuje boju, ide sloj na sloj i zato je često neizbježna izražena višeslojnost.”
