Naš sugradjanin,Vuk Krnjević, istaknuti umjetnik, pjesnik, književni kritičar, esejista i filmski scenarista, gostujući u emisiji radio Tivta je, izmedju ostalog govorio i o najnovijoj pozorišnoj predstavi tivatskog Centra za kulturu “Providenca” :
“To je pravo, moderno stilizovano pozorište i predstava koja ima odjeka kod publike. Bez publike, nema ni pozoršta i zato je Tivat divan. I kad nema dobrih predstava na repertoaru, ima dobre publike, jer ovaj grad voli pozorište.
“Providenca” je oživljavanje klasike na nov način, sa adaptacijom Koprivice ali sa idejom Savina. Neverovatna je aktuelizacija dogadjaja koja su se zbivala kod Čehova i ovdje kod nas, dovedena je do fine organske veze. Ono što je Egonovo najveće majstorstvo je savršen i precizan mizanscen, on uspijeva da postigne da i onih 6 stolica na pozornici, ravnopravno sa glumcima učestvuju u predstavi. Čehovljev tragični duh, dostiže u ovoj predstavi uspon. Počinje blago, završava se tragikomičnom situacijom, gdje gledalac doživljava katarzu, razmišljajući o sudbini tih ljudi i prenoseći je na svoju .”
Doajen naše esejistike i poezije, Vuk Krnjević, koji je objavio 22 knjige eseja, poezije, kritika, vlasnik je brojnih nagrada : Zmajeve nagrade Matice srpske, nagrade SANU iz Fonda Branko Ćopić, nagrade “Milan Rakić”, “Kočićevo pero”; “Milan Bogdanović”, nagrade Udruženja književnika BIH kao i Udruženja književnika Srbije, za životno djelo. Bio je generalni sekretar Saveza književnika Jugoslavije”, deset godina je pisao književnu kritiku u “Politici”, četiri godine u “Borbi” a 30 godina je bio urednik časopisa “Književnost” kao i IP “Prosveta”.
“Kao urednik “Prosvete” sam odužio dug Ivu Andriću i po prvi put u Jugoslaviji, objavio njegova sabrana djela zajedno sa njegovom doktorksom tezom. Takodje sam objavio i divne knjige Pekića, Kiša, Kovača, Basara”, rekao je Vuk Krnjević.
Gostujući u našem programu, podsjetio se i rada u filmskoj umjetnosti:
“Čitavog mog života sa bio vezan za film i imao i uspona i padova. Nakon studija u Beogradu, vraćam se u rodno Sarajevo i sa drugovima iz Kino kluba Beograd, pravimo čuveni film “Kapi vode ratnici”, Živojinom Pavlovićem i Markom Babcom. Ponovo se vraćam u Beograd, radim u “Zastava filmu”a potom i na Televiziji.
Imao sam i zabranjenih filmova, jedan u Beogradu i jedan u Sarajevu. Film “Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji” po scenariju Bore Ćosića, bio je zabranjen a u isto vrijeme sam dobio nagradu za dokumentarac “Tek kasnije sam počeo da rastem”. Sjećam se takodje da sam, zahvaljujući poznanastvu sa Ivom Andrićem , dobio dozvolu da ekranizujem njegovu pripovjetku “Put Alije Djerzeleza”. To je bio film iz 1981. “Gazija”. U najljepšem mi je sjećanju i rad na vrlo popularnim TV serijama: “Otpisani”; “Povratak otpisanih; “Boško Buha”; “Salaš u Malom Ritu”.”