Gost emisije “Radio suncobran” bio je danas Branko Banjević, jedan od osnivača crnogorskog P.E.N. Centra; osnivač i prvi predsjednik Crnogorskog društva nezavisnih književnika; nekadašnji član Savjeta za međunacionalne odnose Predsjednika Crne Gore; nekadašnji predsjednik Savjeta za standardizaciju crnogorskog jezika i predsjednik Matice crnogorske, takodje i profesor, novinar, pjesnik.
Za Banjevića je poezija suština umjetnosti a umjetnost suština svijeta:
” Poezija je najelitnija umjetnost, čuva sve vrijednosti kulture na sintetički način. Odnos pjesnika prema temi i vremenu mora biti istinit. Da bi poezija bila poezija, mora biti apsolutno istinita. Riječ trune od neistine.Istina je i odgovornost. Poetska riječ je odgovornost. Umjetnička sloboda je pjesnikova sloboda, nije anarhija, već totalna obaveza prema istini, vrijednosti i prema vremenu.
Gost današnjeg Suncobrana smatra da svaki stvaralac liči na svoje djelo i da se tako i on u potpunosti preslikava u svojim pjesmama, posebno u jednoj od njih:
“Moja generacija sa fakulteta je bila kritički nastrojena prema vremenu u kojem je živjela. Bili smo opozicija, ne politička, nego opozicija stanju, ustajalosti i primitivnosti vremena. Tada sam napisao pjesmu “Pas” koja me dobro opisuje. Svaki autor ima svoju fizionomiju i ako je pravi pjesnik, onda njegova “čeda” sasvim liče na njega. Poetski kontinuitet nije sličnost već različitost, poezija se dodiruje upravo takvom različitošću. Svaki pjesnik prekida tradiciju i nanovo je stvara i to novo je kontinuitet tradicije. “
Govoreći o moći i zadacima umjetnosti, Banjević naglašava:
“Kultura ne zna za granice. I kad se bavi sobom, kada je u tradicionalnoj, domaćoj dimenziji, ona nosi svjetski vidik, nosi opštost. Ona je iznad dnevnih strasti, iznad dnevnih politikantskih interesa. Ona je na nivou strategije, svjetske strategije i tiče se uspostavljanja mira, razvijanja veza, medjusobnog poštovanja, slobode za sve ljude. Kulture utiču jedna na drugu, bez njihovog prožimanja na tolerantnom nivou, nema ni svijeta. Raznovrsnost svijeta je uslov njegovog opstanka. Kultura i stvaralaštvo su na nivou toga, čuvaju različitost i razvijaju je.
Branko Banjević već godinama odmara u Tivtu, u uvjek istoj sobi hotela Palma i istinski uživa u Boki Kotorskoj:
“Boka me je uvjek dirala tom suštastvenom ljepotom, sintezom otvorenosti i zalivske zatvorenosti, bogatstvom različitih ljepota, neponovljivošću. Boka sadrži sve to. Doživljavam je kao dio sebe. Stalno je u mojim poetskim asocijacijama. Prisjećam se kako sam, još kao dječak, opisao dvije stihije koje se sudaraju i čine Boku Bokom:
Tu se sreću dva ritma teška, kao malj kovača,
jedan žilav, tvrd u propinjanju okamenjen
a drugi dubok, pušten da korača.”
