Piše: Mašo Čekić
Vožnja biciklom brdskim stazama, šumskim puteljcima i bespućima postala je dio biciklističkog sporta i rekreacije tek sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Mada mlada sportska disciplina, stekla je ogromnu popularnost i postala sastavni dio turističke ponude u mnogim zemljama. Popularnost brdskog biciklizma ili montibajkinga (mountain bike) podstakla je dizajnere u stvaranju posebnih, ojačanih bicikla i dodatne opreme, a turističke radnike u kreiranju biciklističkih tura. Prije nekoliko godina brdski biciklizam postaje dio turističke ponude u Crnoj Gori.
Oživljeni su stari putevi i konjske staze, štampan je propagandni materijal, stigli su i zaljubljenici u montibajking, a taj „ pionirski poduhvat “, kako vole reći turistički radnici, otkriva skrivene ljepote naše zemlje i novu šansu u daljem razvoju turizma.
I opet smo pogriješili!
Koliko smo već puta izbrisali činjenice iz prošlosti Boke Kotorske zarad različitih ciljeva, bilo da su domaći ili sa strane? I nije neoprostivo što smo se ogriješili o ljude i događaje za koje nijesmo imali ili smo posjedovali malo i nedovoljno saznanja i dokaza, ali jeste grijeh kada se zaborave ne tako davni događaji i ljudi koji su ih stvarali, ostavljajući brojne dokumente i drugu pisanu građu o svom djelovanju u gotovo svim oblastima života.
U Boki Kotorskoj takvih je primjera i previše.
Zvanična priča o montibajkingu u svijetu počinje prije šezdesetak godina. Priča o brdskom biciklizmu, ni istorija biciklizma u Crnoj Gori, ne pominju istaknutog planinara, planinarskog publicistu, putopisca i pedagoga, profesora Novotni Vjekoslava. A taj poznati zagrebački profesor preporučivao je brdski biciklizam i planinarenje u Boki Kotorskoj još 1904. godine. Novotni ne pominje Boku Kotorsku, njene ljude i ljepotu prirode usput, ili kao lijepo sjećanje i dio putopisa o „ vožnji kotačem po brdima “, već joj se nekoliko godina vraća i posvećuje više izuzetno zapaženih putopisa. Nakon Boke, Novotni otkriva i ljepote sjevera Crne Gore i opet nastaju putopisi u kojima preporučuje svima da posjete ovaj dio Balkana. Putopisi Vjekoslava Novotnija s početka XX stoljeća, bez dileme i zadrške, govore da je on jedan od pionira montibajkinga u svijetu, a Boka Kotorska regija koja se, možda i prva u svjetskim razmjerama, preporučuje i reklamira kao bajkerski raj!
Novotni je, krajem jula 1903.godine, željeznicom stigao iz Zagreba u Trebinje. U poštanskom vagonu bio je njegov kotač, kako se tada zvao bicikl. Njegov cilj nije Trebinje već vrh Orjena, kamo se ubrzo uputio. Što nije mogao osvojiti kotačem, osvojio je pješke noseći bicikl na leđima!
O ovom putovanju Novotni piše u putopisu „ Iz Zagreba preko Orjena do Kotora ” kojeg objavljuje početkom 1904. godine.
Ostvarivši cilj, prvi osvajač Orjena sa biciklom, zapisuje u svoj dnevnik:
„ Tik pod glavu Orjena, na Orjensko sedlo, skrenusmo s puta na sjever. Pojurismo kamenom stazom. Moj se kotač stade hvatati sad o kamen, sad o žilavu grančicu niska borića ili trave. Čim bliže vrhu, tim naglije odbijasmo noge. Život bilja i drvlja, oblik gora visova i krša, lica stijena i litica, zrak gorski, sve to daje ovom kraju neki osobit život i značaj. Zato i ne osjećaš malih muka, kojim se imaš uz kotač ovdje boriti uspinjuć se na sam vrh…
Sa visa tek vidiš svu groznu krasotu gorskoga vira, iz kojeg Orjen izmiče. Svi krši i kršine, kose i kosmine, stijene i kukovi, rebra i planine, glavice i vrhovi legli pod Orjen i zagrlili mu podnožje kao drijemajući lavići oko lavice majke svoje. I sjeverne klisure, spustiše glavu pod Orjen kao ogromne zmije …
Sav taj gorski vir jednim ćeš pogledom uhvatiti, a preko svih tih, i surih i crvenkastih visova, bijelih i zelenih nizova ugledati ćeš još i nedoglednu pučinu morsku, sad bijelkastu, sad modru…
Novotni i njegov kotač, natovaren na barku, stižu i u Tivat :
„ Austrijska vlada tuj u zadnje vrijeme podiže silnih zgrada, pokupova za više od 200.000 kruna zemljišta, jer će tu stvoriti ratnu luku i iz Kotora ovamo prenijeti vojnu upravu. Tivat ( tako narod zove ovo mjesto, a nikad Teodo, kako je na kartama ) leži na zapadnom podnožju poluotoka Vermača ( Vrmca ) . To je usko rebro obraslo gustom šumom maslinovom, vinovom lozom, lovorikom i drugim kulturnim grmljem i biljem, što se po obilnim tuj vrtovima goji; i duhan se tuj mnogo sadi. Vermača se uzdiže preko 600 metara. Podnožje mu je načičkano kućama i selima, tako da se jedno hvata drugoga”.
Na putovanjima kroz Boku Kotorsku i Crnu Goru Novotni zapisuje toponime ( mnogi su već zaboravljeni ) i opisuje sela, mjesta i kulturno – istorijske spomenike i lokalitete. Susreti sa ljudima u prolazu, u selima i seoskim krčmama, katunima, diližansama ili željezničkom vaganu, kasarnama ili karaulama, važna su svjedočanstva i rijetki dokumenti sa terena o životu naših ljudi početkom XX vijeka.
Kada je 1903.godine, po treći put posjetio Krivošije, Novotni piše putopis i objavljuje u dvobroju 11 / 12 časopisa „ Hrvatski planinar” iz 1904.godine. Uz ostalo zapisuje:
„ Dugo se ne mogah otrgnuti od čara goleme te slike; žao bi mi bilo i kročiti bojeći se da mi se slika ne promijeni; ali pust bi mi strah. Spuštasmo se dobar sat iz te visine lomnom, kamenom stazom, često samo baš kamenom ruševinom. Slike bi se mijenjale kao kad bi listao knjigu: jedna iščezavala, druga se pomaljala; ova skočila naprijed, ova zaostala, prva se prignula, druga se nadvila, sve igralo i treptilo na suncu titrajućem. I eto nas napokon na skliskom, izlizanom kamenu, koji vodi sa kapele Morinjske na žal Morinjskoga zatona. Isčeznula sva ona golemost gorska, zapljuskao talas na naš čamac, u koji se ukrcasmo željno grabeći rukom živo more…
I doći ćemo uz pomoć Stvoritelja, da mu se djelu opet poklonimo i pobožno zahvalimo svemogućnosti njegovoj na neiskazanom i nenadnom daru “.
Novotni ne propušta priliku da u svakom putopisu pozove pozove planinare i bicikliste da posjete Boku Kotorsku, da obiđu Uble, Orjen, Lovćen, Cetinje, Boku Kotorsku i krivošijska sela – kao posebna rajska područja kojima se diči Evropa:
….Krasan mir i tajanstvenu tišinu naći ćeš tuj; rijetko ćeš čuti i sjetnu pjesmu kojega čobana, ili veselicu ptice pjevice. Krivošije dakle kraj je pust, gdje osim tvrdih vojničkih zgrada nema grada ni gradskoga života, već samo siromašnih sela i tijesnih seljačkih kuća. Ali zato su Krivošije bogate crnom gorom i tvrdim kamenom, zdravim zrakom i studenim vrelom, krepkim narodom i čestitim rodom.
…Sve što sam niže kotačem stizao, sve se to više otvaraše Boka Kotorska i sivomrki joj vijenac golih, oštrih stijena, na koje su sjele na sve strane vojne utvrde kao želve. Iz tih strašnih greda i ponora, s kojih se samo jastreb i orao na more nadgleda, nadvisila vrh Dobrote sve svoje tužne seke klisura Pestingrad. Iz tih sijena skočilo jedino pouostrvo Vermač kao zeleni gajić u pustinji…
Novotni je stigao i do Lovćena, baš u vrijeme kada je pod šatorima na Ivanovim Koritima boravio Knjaz Nikola sa hiljadu vojnika. Ljetni odmor Knjaz je koristio da nadgleda radove na svom ljetnikovcu i putu od Cetinja do Korita.
„ A tko dospije na Cetinje, piše Novotni, neka ne žali poći na Rijeku, Podgoricu i Skadarsko jezero, i turistički i historijski znatna mjesta. Planinari, spustite se u ovaj kraj! Biti će tuj uvijek nauke i čara za oko i dušu…
Poseban značaj ima njegov putopis „ Lastva ” iz 1908.godine. To nije samo opis doživljenog u lijepoj prirodi, već i rijedak etnološki zapis o životu, kulturi i običajima Gornje Lastve. U tom selu posebnu pažnju mu privlače stari lastovski svadbeni običaji koje sa puno žara i detalja opisuje.
…Kolnika do Lastve nema; i ono pješačkoga puta, što uz morsku obalu po kamenu i pržini od nužde rabi, improvizovano je, te je Lastva za pravo samo pristupna morem. Cesta ide iz Kotora nizinom uz more samo do Lepetana, s jedne strane, a sa druge strane preko bila vermackoga do Tivta; od Lepetana do Tivta ima 5 kilometara bez ceste. Ove se godine ima tek ta cesta raditi, te Lepetane preko Lastve spojiti sa Tivtom…
Lastve su dvije, Gornja i Donja; Gornja, koja stoji do 350 metara nad Donjom, dva puta je veća brojem žitelja i kuća. Ona je i starija naseobina, stisnuta na strmom kamenu i okružena i zaklonjena sa svih strana strmim vrhovima. Ipak, izgori prošloga vijeka, a ujedno i arhiv župni, koji je čuvao sve važnije historijske domaće uspomene prošlih vijekova…
Od osobitog je kulturnoga i historijskoga interesa svadbeni običaj, koji se tuj nalazi i kojemu sam bio opetovano daljnim svjedokom. Ti svadbeni običaji tako su ovdje još u narodu živi i žilavi, da se ne bi nitko usudio prestupiti ih. I prosidba i prstenovanje i poziv na svadbu i sama svadba vezana je na stalne neke ceremonije, na riječi, govore i pjesme, koje su kao stereotipne, te je upravo umijeće sve to znati. Određeni su i stalni dani za svadbu i vjenčanje. Tako počimaju svatovnjaci pirovanje uvijek u četvrtak, glavno pirovanje je u nedjelju, a vjenčanje uvijek u ponedjeljak…
Vjekoslav Novotni rođen je 1843. godine u Bjelovaru. Gimnaziju je završio u Zagrebu, a studirao u Beču gdje je položio profesorski ispit 1871.godine. Službovao je u Požegi, Rijeci, Varaždinu i Zagrebu, gdje je i umro 1928. godine. Bio je omiljen profesor, mecena, pedagog i uvaženi član brojnih društava. Među osnivačima Hrvatskog planinarskog društva 1874. godine bio je i Novotni. Jedan je od osnivača, glavni urednik i sekretar časopisa „ Hrvatski planinar “. Nazivali su ga Nestorom hrvatskih planinara koji su ga proglasili i počasnim članom HPD.
Vjekoslav Novotni je pisao priloge i djela iz istorije književnosti i staroslovenskog jezika, bio je planinarski publicista, autor prvih planinarskih vodiča u Hrvatskoj. Zaljubljenik u Boku Kotorku i crnogorske planine zadužio nas je sa više planinarskih i biciklističkih putopisa među kojima je i putopis „ Iz Zagreba preko Orjena do Kotora „
jedan od prvih evropskih biciklističkih putopisa. Kao planinar i biciklista učinio je mnogo da svijetu otkrije i približi ljepote, posebno planina, Boke kotorske i Crne Gore. Valjalo bi mlađe generacije upoznati sa njegovim čudesnim putopisima i zapisima iz Crne Gore i trajnije obilježiti uspomenu na jednog od prvih svjetskih bajkera. Nazvati neku bokeljsku šumsku rekreativnu stazu njegovim imenom ili organizovati memorijalnu biciklističku trku – najmanje je što zaslužuje planinar, biciklista i putopisac Vjekoslav Novotni.