Tivatska likovna publika ima priliku da u galeriji Ljetnjikovca Buća pogleda izložbu podgoričkog umjetnika Duška Radovića.
Izložbu je sinoć otvorio Milun Lutovac, asistent na Univerizeta Donja Gorica.
„Umjetničko djelo traži da se samo sobom pokaže. Za razliku od djela koje je vanvremensko, njegov put pripada vremenu njegovog nastanka. Umjetnik je stvorio što je mogao, a gledalac treba da prouči djelo koje dalje nastaje da živi. Biti likovni umjetnik poput Duška Radovića ne znači misliti u formi. Kod njega između ljepote izraza i snage iskaza postoji velika razlika. Radovićevi radovi iako malog formata svjedoče da je moguće izraziti mnogo složenije sadržaje, unutrašnjeg psihičkog posjeda nego što to na prvi pogled izgleda. Kao da nam Radovićevi radovi sugerišu da iskreni stvaralac, sebe malo zna i da je njegovo djelo ono što govori. Ako djelo ne govori, ne zrači onda ono to i nije. Dominiraju simboli konteplacije, fragmenti zamjenjuju cjelinu, fantastični likovi su u prolazu, vidik je skučen. Radovi su upućeni na sebe, na svijet oskudnog, vanjskog horizonta. Objekti aludiraju preokupacije, vrata, ulaz ili izlaz, grob, uže i zvono koje u maniru slikara ekspresionističke apstrakcije kroz linije doziva kao da neće čuveni citat – „Ne pitaj za kim zvono zvoni, jer ono zvoni za tobom”, istakao je Lutovac.
Slikar koji je nastupano na brojnim izložba u Podgorici, Nikšiću, Plužinama, Beogradu, Danilovgradu, Parizu, Petrovcu, Solunu, Kavali, Baru, Herceg Novom, Kotoru, u Tivtu se predstavlja sa radovima dvije tematske cjelina. Jedna u kojoj dominiraju obrisi crkava, krstovi i zvona je iz perioda devedesetih godina, a druga cjelina se satoji od novih ostvarenja.
„Htio sam da spojim nešto tradicionalno, originalno iz crnogorske kulture, mitsko i racionalnost Zapada. To su dvije ideje, a potka i bunar iz koga vadim je moje djetinjstvo. To je nešto što drži ove dvije cjeline i kazuje neku novu priču.
Mogao bi se citirati Kafka i njegov „Proces”, skučenosti, ograničenosti. Možda nesvjesno vidim put kojim se civiluacija kreće. Osnova je ipak optimistička. Iz skučenosti u širinu. Što kaže jedan filozof „iz uske ulice na širok put”, ističe Duško, inače sin književnika Koste Radovića.
„Ne živim od slikarstva, radim u Centru savremen umjetnosti. Samo se vidi da moje slike nijesu komercijalne prirode. Vrlo je teško. Ipak ima nešto iznad svega toga. To je ljubav. Moj otac je književnik, a i sin je krenuo mojim stopama, vajar je, završava FLU. Tako da smo iz umjetničke, nematerijalne, duhovne porodice”, ističe Duško Radović.
