Piše: Mašo Čekić
Među najstarijim običajima koji se njeguju u Boki Kotorskoj, posebno mjesto zauzima porodična slava: krsna slava kod pravoslavnog stanovništva i krsno ime kod katolika. Zajedničko obilježje ovih svetkovina je slavski hljeb, pogača ili krsni kruh ili „ kršnjak „ – kako ga uglavnom svi zovu. Tu je i svijeća za kršnjak, post prije slave i svečani objed : supa, kuvano meso, pecivo i slatko, najčešće pandišpanj.
I zdravice, napitnice !
U svakom mjestu su se njegovale i čuvale, a stari su ih prenosili na mlađe. Naravno, bilo je starina koji su nadaleko bili poznati po umijeću govorenja napitnica, a to im je donosilo i poseban ugled.
Nije se sačuvalo puno napitnica, a i sačuvane se veoma rijetko čuju, mada su čuvarice vjerovanja, tradicije, običaja i kulture.
Na sreću, sačuvana je jedna od najljepših, zabilježena u Dobroti:
Dobrotska napitnica
O gospodo i prijatelji, koji smo se sastavili, u ovaj dom pod ovi krov, poslušajte i vidite našega brata domaćina, koji nam donosi hlieba i vina. Bog mu dao svake sreće i mira, žitnoga roda i muškoga poroda. Koliko je na ovome hliebu pisah, toliko našemu bratu domaćinu dao Bog sinah. Koliko je na njemu šarah, toliko mu Bog dao snahah. Snahama se dičio sinovima se hvalio, unucima se kitio kao Đurđevdan travom djetelinom, kao Vidovdan mirom i čeminom, kao Petrovdan klasom i otkosom, kao sokol visinom, kao junak na vranju konju na širokom polju. Našemu bratu domaćinu Bog dao volove svijetloroge, junake težake, iz kuće mu sjeme iznosili u polje donosili, oni orali i sijali pšenicu bjelicu za njima hodili Sveti Petar i Pavao. Oni se dva na zlatne štapove poštapljali, Bogu se molili da rodi pšenica bjelica. Iz neba mu rosilo iz zemlje mu klodilo, sve klas kao đak a snop kao pop, na tome polju i u ovoj blaženoj kući sadje mu žitni stok na njemu sjedio Gospodin Bog, pa dijelio njekome šakom, a njekome kapom, a nama junacima i svijetlim obrazima, koji smo se sastali za ovom krsnom trpezom, punom kesom i veselo srećom.
I evo me braćo sada sa vinom.
Hoću piti i hoću napiti. Ako bude vino vinovito biti će nam lieto kišovito, roditi će nam brdo i dolina i u svakoga će biti dosta vina, ako bude vino kvas, biti će nam sretnji i dobri glas. Ako bude rakije žeženice, roditi će nam prosa i pšenice, nego braćo, kako sam napio, s vinom i rakijom, tako želim i sa hliebom.
Evo hlieba i žarke pogače, koja je na vjetru vijana, a na situ sijana, s maslom zamiješana, a s jajima pomazana. Hoćemo je lomiti, a koga ćemo moliti, u dvie polovine, kao u sretnje i dobre godine, u četiri četvrtine na osam komada u šesnajest komadića i u više naših poštenih malih dietićah, jer nas je dosta, da bi bilo po sto dobrih časah.
Hvala našem bratu domaćinu, koji je donio vina u izobilju.
Alaj i avalaj brate domaćine, alaj našemu domaćinu kumu milome i dragome; Bog te poživio a vazda se dičio.
Sada braćo hoćemo li piti i u svake sreće dobre biti, gdje se ove čaše ispile, ovdin se druge opet napunile. Gdie se šetali svuđer poštenim glasom jedan za drugijem pitali, gdi se mi sretali, za zdravlje se pitali. U obraz se ljubili, a u oči se gledali, kao valjatni i pošteni ljudi. Tko je nam braćo zlotvor bio, Gospod Bog njega obratio. Crnji bio od lonca, a tanji od konca.
Zdrav domaćine!
Ja sad pijem u zdravlje tvoje za zdravlje tvoje domaćice, tvojih sinovah, tvojih zetovah, tvoje braće, tvojih kumovah, tvojih pobratima, tvojih prijatelja i svakoga miloga i dragoga koji ti za čast radio a za zdravlje Boga molio pomozi ga Bože ako Bog da.