Dijalekt nekog podneblja čuvar je njegovog identiteta, a poezija jedan od puteva do duše, pa i prostora- prolog je druženju sa Dubravkom Jovanović, kotorskom pjesnikinjom, koja se u slobodno vrijeme, već 30-ak godina, profesionalno bavi novinarstvom.
Povod za druženje bio je njeno gostovanje u intervjuu nedjeljom sa talasa Radio Tivta, naslovljenog Domaći i gosti, a ambijent u kojem je nastao razgovor, koji vam i ovim putem u fragmentima prenosimo, bila je biblioteka u porodičnoj kući Jovanovića, na pjeni od mora u Dobroti. Ono što vam ne možemo dočarati su mirisi i ukusi Boke koje smo podijelile, nešto ćete morati i zamisliti…
Razgovarala Antonela Stjepčević
„Smatram da kada putnik i namjernik dođe u ove naše krajeve, i upali puce na radio škatuli, koja me je omađijala davnih dana, mora da mu zamiriše more, da mora da osjeti tu slanu ariju, prosto da razlikuje đe je došao”- počinje priču o dijalektu i na dijalektu dugogodišnja novinarka Skala Radija, koji u svom programu insistira na govoru naših starih. Međutim, novinarstvo je tek druga ljubav bokeške pjesnikinje, na prvom mjestu je ipak stih, kojim, većinom takođe po bokeški, Dubravka brba po škrinjama bokeških nevjesta, tanca po skalama i kaletama gradova i mjesta uz ove naše obale, razgrće i namiče koltrine, šufigaje stvarnost i sve maglovitije predstave životnih užanci usnule Boke.
„Iz te bijele krilatosti, što bi rekao Miroslav Antić, negdje će iscuriti prava riječ riječ, pa vas onda malo vinuti. Sa mojih duhovnih izvora krenule su pjesme, stihovi. Prva, koja je veoma draga, jer je prva, je jedna mala sveščica sa kratkim pjesmama, teško oplođenim riječima za početak moga pisanja, koje su veoma brzo stigle do uha prave kritike. Kao početniku, dali su mi mogućnost da vjerujem u to što radim i kako radim. To je bila knjiga „Dijalog postanka“, nakon nje, vrlo brzo, „Kamenov cvat”. U njemu je zamirisalo ovo moje more i ovaj moj krš, bokeljski i crnogorski. Potom, jedna zajednička knjiga sa kolegama pjesnicima, koja se zove „Boka plavo ćuti“. Uslijedila je knjiga, koju možda i najviše volim- „Na šoltani bokeljske otmenosti”, koja je sublimirala dotadašnji moj rad, a na kraju ima jedan lijepi, rekla bih, muzički medaljon, iz moje muzičke poetske škatule. Dakle, na samom kraju knjige, na korici, upakovan je muzički CD mojih uglazbljenih stihova, koje sam tako rado poklonila onima koji imaju nježno uho za lijepu riječ, a to su naše klape- „Bisernice Boke”, „Bokeški mornari”, pa zatim vokalisti- Duka Martinović, operska pjevačica Marina Cuca Franović i tako dalje. Jedan bogat opus, priznaću. I ono što najviše volim, nema ljepšeg osjećaja nego kad grad pjeva sa svojim pjesnikom. Kada prođem u đir poslije onih bulikana kotorskih i bokeških, vezanih za karnevalske fešte, Bokeljsku noć itd, a svi u đir pjevaju: „Nema više starih meštri” ili „Svi na fešte” ili „Nove ure”, onda mi srce tuče, srce tuče jako, i sva sam sretna kad mladi ljudi, kroz moje pjesme, uče i naš jezik, koji, na žalost, ne mogu učiti u vrtićima i školama, jer to nije književno ispravno. Ne slažem se uopšte, smatram da je jezik kraja, lokalni jezik ako hoćete, stvar na kraju i karaktera.”
Da li mislite da sa gubljenjem dijalekta u svakodnevnoj upotrebi, lagano umire i naš identitet i nematerijalna baština?
Naravno da mislim, i ne želim da mislim, neka drugi misle, ja se trudim kroz svoj novinarski rad i pjesništvo da se borim protiv toga. Evo, na primjer, svi i svuda slušaju Olivera Dragojevića, vole i razumiju jezik na kojem pjeva. Zar nije upravo taj jezik kadar da prenese slanoću mora i ovoga kraja, zar to nije Mediteran u svojoj raskoši. Sačuvajmo, ljudi, jezik, jer tako čuvamo identitet, čuvamo nas same od zla zvanog „brisanje onog što jesmo”.
Da li je sva vaša poezija na dijelektu, da li se, uslovno rečeno, književnim jezikom, uspijevate jednako dobro izraziti?
Kažu kritičari, da. I vidjećete, gotovo u svakoj knjizi, ima tematskih blokova koji su na tom, uslovno rečeno, književnom jeziku. Ali, pravo da vam kažem, sasvim mi je jednako udobno izražavati se i na jedan i na drugi način. Nekad mi je, moguće, lakše, posebno kada su u pitanju neke teme vezane za reminiscenciju na ljubav, život, univerzalne stvari, to reći bez osjenčenosti bokeškim govorom i jezikom. Ali, tamo gdje treba da zapjevam po naški i da to naše iskažem, onda je to nerv koji je moj, s kojim sam se rodila, to je genetika, to su moji roditelji, to su sve moje sreće, sve moje tuge, sve moje zanesenosti. Onda je to na dijelektu. Ima, naravno, i tada pjesama koje svi mogu razumjeti, ali sam se potrudila da se na kraju posljednjih zbirki sve to skupa približim široj čitalačkoj publici, pa one sadrže i riječnike sa prijevodima lokalizama.”
Naravno, gostoprimstvo u porodičnoj kući Jovanovića bilo je u duhu jedne od Dubravkinih pjesama, koja upravo o tome pjeva, a zove se „Tratamenat u bokeške kuće”. Jedna je to od pjesama iz posljednje zbirke „Iza koltrine”. Stihove iz ove knjige, kao i ranijih naslova, Dubravka će sljedećeg mjeseca podijeliti i sa Bokeljima i zaljubljenicima u Boku, koji žive u Zagrebu. Naime, na poziv Hrvatske bratovštine Bokeljske mornarice 809 Zagreb, pjesnikinja će svoje najnovije stihove promovisati u ondašnjem Muzeju za umjetnost i obrt. Nikakvi lembuli i nevere neće je u tome spriječiti, s osmjehom je završila druženje sa nama, da stigne i do ovog dijela publike koji voli atmosferu Boke, koju ona tako suptilno uspijeva utkati u čipku svojih versi.
